Knjige su za celu godinu

 


Oktobar je i konačno Sajam knjiga u Beogradu, nakon dve godine pauze. Kao  i uvek, dok traje taj veličanstveni događaj, govoriće se o knjigama, autorima, kako domaćim tako i stranim, mediji će izveštavati o hiljadama posetilaca... I naravno, to je jedina sedmica u godini kada je knjiga u žiži interesovanja. 

Ne znam kod drugih naroda, ali znam da je kod nas i dalje čitanje knjige nešto što mnogi u širokom krugu izbegavaju. Uglavnom je to nešto za štrebere, dosadnjakoviće, povučene, lude i čudne.Znam da je tako u provinciji, jer živim u manjem gradu. Znam da se knjige nazivaju "knjižurinama" i da ljudi koji uživaju u čitanju, uglavnom nailaze na primitivna pitanja, poput: "Kako imaš vremena"?  "Kako ti ne dosade te knjige"?"I ti bacaš pare na to?" Starije gospođe oduševiće se kada čuju da čitamo ljubavne romane, dok je sve ostalo "nepotrebno i ludačko".

Međutim, kada je u pitanju čitanje dnevne štampe, prelistavanja tuđih profila, to nije ni gubljenje vremena niti dosadno. Mnogi smatraju da je moderno i kul, u skladu sa vremenom, biti prost. Srbija je i dalje ispunjena "kulturom"  razbijanja čaša uz hitove od pre pola veka ili uz one patetične balade, nove hitove koje bivaju zabOravljeni za nekoliko meseci, dok ne stigne nešto sasvim slično. Tačno tako, knjiga i film, kvalitetna muzika, zamenjeni su prostatlukom koji je posejan devedesetih godina. Zaostalost i površnost...

I bez obzira na sve, gde je tama, tu je i svetlo. Ima nas, nismo izumrli, uporni smo. Pun je internet kreativnih ljudi, kvalitet postoji, samo se ne potuca po medijima. Nema veze, jednom će se gadosti i prostatluci obrušiti sami u sebe. Predugo traju ali nisu večni.

Knjige su za celu godinu, za ceo život zadovoljstvo, ne samo za oktobar.

https://slavicamijatovicpisac.rs/

Share:

Šta je iluzija, šta je stvarnost?

Vrlo često pomislim da je sve laž i da ne postoji ništa, da se učinim i sama sebi. Možda i ja ne postojim.

Potreba za samoćom javi se onda kada drugi traže ili očekuju previše, nameću priče i savete, dok ne primećuju sami sebe i svoje praznine. Kada buka pređe granice i prisustvo okoline izgubi svaku svrhu. Ima dana kada je svega previše. U samoći, čini mi se, sve postoji. I misao i dah, i planovi i želje, pauza i želja za nastavkom. 

Program za ljude, koji govori da smo pripadnici određenih vera, jeste program iluzije i varke. Svi pripadamo Jednom i duhovno ne možemo biti podeljeni.

Program da  nam treba samo ono što moramo i da nam ne treba ništa za sreću, sve je nametnuta iluzija. Ne postoji moranje, samo nepostojeće pravilo iz glave u glavu. 

Nema ničega osim onoga što uradimo iz srca.

Share:

Priča jedne duše - sve je igra


Šta se to desilo nekada davno?

Poželeli smo da živimo u telesnom obliku. Razlog je planeta koja je najlepša i najbogatija u Svemiru. Bilo nam je dosadno. Mi ne osećamo ništa osim ljubavi i radosti postojanja. Gradili smo raj za rajem, razne svetove. Onda smo primetili Nju - Zemlju. Tvorac je ovaj put prevazišao i sebe. Rešili smo da od tog tla napravimo sebi tela i uskočimo u njih. Da budemo materijalna bića sa svim iskustvima, da pijemo vodu, jedemo svo to prekrasno voće, da osetimo još jednu vrstu ljubavi - telesnu. Dobili smo upozorenje od Tvorca da ćemo u tim figurama doživeti ono za šta nismo znali da postoji. Ali nije nam zabranio jer nas je stvorio kao slobodna bića. I tako je nastao svet pun patnje. Od tada naša misija jeste pobeda svetla, preobražaj tame u svetlo.


Šta ste prvo učinili, pre nego što ste prisvojili Zemlju?

Uništili smo dinosauruse i zmajeve. Ta bića su postojala i nismo se u ljudskim telima mogli nastaniti dok njih ne uništimo. I u životinjama su nastanjene duše, vrsta drugačija od nas, energije koje su izabrale da se rađaju u drugom obliku. Sklopili smo sa njima dogovor i uništili sve opasne zveri. Ali kada nas je prevario ljudski um koji smo potcenili, ono što ljudi zovu Ego, desilo se i da su životinje postale neprijatelji sebi i ljudima. Pojavila se tamna materija na koju nas je Tvorac upozorio. I od tada, rađamo se iz života u život na Zemlji, kako bi pobedili tamu Ega, a da bi je pobedili moramo prvo zaboraviti da smo svetlosna bića. Buđenje je onda kada se čovek seti da je svetlosno biće u zemaljskom telu. I to je pobeda. Kao i svaka pobeda dobra nad lošim. Malobrojni su izabrani da se rode bez Ega, od njih je Isus najpoznatiji. Svojom voljom je pristao na raspeće kako bi dokazao moć vere i da će onaj unutar njega oživeti telo.

 Postoji li Pakao i Raj?

Svet sačinjen od čiste energije jeste Raj. Pakao je kada materijalni um pobeđuje dušu dok ona spava. Ali u svakom materijalnom životu kad tad počinju da se dešavaju stvari koje teraju na buđenje. Pakao je kada se duša dobrovoljno rodi da bi otplatila greške iz prošlog života, da bi došlo do ravnoteže u Univerzumu. Ali Pakao koji je opisan u nekim religijama, kao i te tamne sile sa oblikom i razumom, đavo, demoni, to ne postoji. Sve je samo manifestacija Ega koji caruje Zemljom. Naša volja da se rodimo u fizičkim telima i prizemimo se u ljudske emocije, naša volja da kreiramo čoveka, to je silazak iz Raja, ono što se u religijama govori kao i o padu iz Raja.



Znači, sve je igra?

Sve je igra, ovaj svet je manifestacija nefizičkog, predstava, dogovor, potrebno iskustvo. Zato vas Isus uči da budete kao deca i ne brinete. Zato je Budina Nirvana put do svoje unutrašnje istine. Svako ima deo Oca u sebi. Ako budete bezbrižni i osetite radost postojanja, duša će se probuditi i neometano odraditi svoj plan a to je ono što se zove sudbina ljudska. A to je ono najteže, ljudski um bi stalno da se plaši i da ima molitvu bez vere, religije koje ne razume.

Šta je sa lošim ljudima?

Spavači. U njima caruje prolazni, fizički um, ono što je prividno, što smo kreirali, pa nas je prevarilo. U svakom lošem čoveku duša spava i ne budi se jer je on previše na niskim vibracijama. Umesto što se borite protiv njih, shvatite da je sve iluzija i da je unutar tog tela svetlosno biće koje nije uspelo doći do izražaja. Svojim lepim mislima, možete ga probuditi. Šta mislite, na šta se odnosi učenje ko tebe kamenom ti njega hlebom? Shvatate li zašto je to rečeno ?


Podelili ste se, svako na dva dela? Twin Flames?

Morali smo, radi postojanja dve vrste ljudi, da bi se sami razmnožavali. Svako od nas podelio se na muško i žensko, na Adama i Evu. Problem za Ego je nastao što ne prihvata različitosti. Ženska strana je povukla energiju iz Raja, muška energiju Zemlje. Tako da pri susretu sa samim sobom u drugom telu, čovek ne može da se obuzda. Žena hoće odmah Kući tako što žuri da se poveže sa drugim sobom, ali muškarac je u tamnoj energija i plaši se da će ga svetlo progutati.

Šta je rešenje?

Na to ne postoji jedan odgovor, jer svako je za sebe jedinstven. Samo vam možemo poručiti da treba ići putem intuicije i putem srca. Obratite se unutrašnjem biću u tom telu, jer tako ga budite. Setite se da je iza svega svetlo koje čeka svoj trenutak. I ti, koji postavljaš ova pitanja, i ti si svetlo, na putu da se setiš sebe.

Knjiga koja nosi tajnu kako da se setimo sebe👇👇

https://www.facebook.com/maj1823/


Share:

Avgust - septembar

Druga polovina avgusta uglavnom podseća i na kraj i na početak nečega...Odjednom shvatimo da je vreme "proletelo", jer kao da je juče bio maj i "eto nam zime". Kao da kiša spere i proleće i leto i sve misli, pa nastupi tišina. Neka barem donese predah... I nešto novo...


Lično mislim da je septembar na neki način početak u godini a ne januar. I da će mi jesen biti bogata a zima "topla" ako donesem odluke koje želim i započnem što sam nekada htela. Jer ti "zlatni" dani toliko su prijatni da mozak i srce konačno mogu biti u ravnoteži. Kao da nam daju šansu i snagu, spokoj koji postoji samo u septembru i oktobru. Makar se ogradila od celoga sveta i postala namćor, makar učila nešto novo i prikovala se za stolicu, bolje i tako nego gledati žuto lišće i misliti kako se bliži zima. Jesen je za planove, ciljeve, ispunjenje...Sedativ koji priroda daruje i time nas podstiče da se setimo šta smo to želeli a konačno je stiglo na red. Svako svojim zlatnim putem.


Share:

Najnovija iz naučne fantastike

 Knjiga koja je naučna fantastika sa dušom

Vodi vas kroz vremensko putovanje ali sa višom svrhom. 
Motiviše vas da razmislite koliko je čovečanstvo  u zabludi verujući da ovaj svet mora imati svoj kraj na stradajući način.
Bićete u velikoj prednosti ako pročitate knjigu koja će vam obasjati dušu.
Ja nudim deo svoje duše koji će i u vama probuditi uspavane instikte.
Shvatićete da će u "zadnjim vremenima" svoje ruke umešati sila koja je sve stvorila.
Alisa i Damjan žive u savršenom svetu, 2060. i sve je dobro zahvaljujući ruci koja je sve i započela.
Koliko puta ste poverovali da se ipak sve kreće skalom nabolje i da svet nikako ne može biti gori već bolji?


Krenite za mnom u novu nadu. 

 
 

 
 

Share:

Višak misli


 
Takva je noć...Mnogo puta sam u ranu zoru sebi rekla: "Samo kad svanu!" Šta će mi sve proleteti kroz misli a da ništa pametno ni korisno od toga nemam, to ne bi čarobnjak odmrsio. Da bar mogu pomoći, menjati svet...Ništa osim da se nerviram. Setim se napuštenih životinja u noćima nevremena, mraza, snega, oluje...Onda izustim božije ime i setim se molitve, da ne bude spominjanje Imena uzalud. Setim se ljudi koji ispaštaju u ratu a meni je najveći stres hoće li mi doći kontrola na radno mesto. Srušeni gradovi i zapaljene kuće Ukrajine, dok se mi ovde pitamo hoće li nestašica šećera i mleka potarajati. Nerviram se što nema struje, treba skuvati kafu, napuniti telefon, neko je rekao glupost od koje se stresiram...sve ludo do luđeg. A sadašnji trenutak je postojanje koje doziva da se ogradim  od sebe, u cilju da budem normalnija, živa... I onda, kao slučajno izađe u pretrazi film koji upravo sve ovo govori. Teško je upotrebiti savet i doterati sebe ovako, ali naiđu dani kada moraš, i to je to.
       
                                      

Share:

Inspiracije jednog letnjeg dana

 


Verovatno svako od nas oseća da postoje vrata na koja nije zakucao i ne zna kako da im priđe. Verujem da su najsrećniji oni koji to učine. Suoče se i sa strahovima i željama, sa rizikom i odlukom... Iza brave mora biti lepota i lakoća...

Ako si izgubljen, možda se pronađeš u mojoj glavi, u mojim rečima i podsećanju... Ja još uvek znam ko si ti...
                              


Ako se useliš u nečiju glavu namerno, bar učini nešto korisno. Počisti nered, umiri ludilo i ostani....💌








Share:

Prihvatiti Mariju Magdalenu

Prošlo je više od dvadeset godina kada sam prvi put čula za  pretpostavku da je Marija Magdalena bila supruga Isusa Hrista i majka njegove dece. Nije mi bilo teško da poverujem u to i počnem i sama istraživati, jer za ovakve stvari treba imati intuiciju, osećaj da nešto stvarno jeste tako. Sama činjenica da su vekovima progonjeni i ubijani ljudi koji su drugačije razmišljali od crkve, naročito katoličke, dovelo me je do zaključka da je zaista skrivena velika istina, tajna zbog koje se ubijalo. Sama Hristova duhovna nauka uopšte nije dovedena u pitanje ako je imao i drugu stranu života. Jer, ako je Bog rešio da iskusi zemaljski život, ljubav između čoveka i žene sigurno nije ništa bilo pogrdno. Ljubav je osećanje direktno dobijeno od Tvorca i slažem se sa tvrdnjama da su ovo dvoje bili jedna duša u dva tela. Bog je stvorio ženu i čoveka po svome obličju, što znači da On ima i muški i ženski princip u sebi. 
Sve ovo nije ništa novo, toliko tekstova ima na istu temu, ali moje lično osećanje jeste da je prihvatiti Magdalenu, početak buđenja ljubavi u sebi. Hrišćanin koji poveruje da ove teze mogu biti istina, osetiće u sebi smiraj, kao da ga je nešto pripitomilo, otopilo srce i dovelo do zaključka, da je ona lažna, muška religija, u stvari, samo politika ratničkih vladara koji su nosili krst i kršili sve božije zakone. 
Mi još uvek živimo u društvu gde preovladava učenje o nekom opasnom bogu, preke naravi, koji kažnjava i kojem je mnogo bitno jesmo li ispoštovali crveno i pocrnjeno slovo u kalendaru, da li smo oprali kosu ili nešto uradili po kući...Mnoge žene i ne znaju ko je Marija Magdalena jer se crkva dobro postarala za to. Nekada je narod, u neznanju ili nepismen, nazvao u Srbiji četvrti avgust, "Blažena Marija ili Blaga". Crkva je to zdušno prihvatila i upisala u kalendar naziv koji je apsolutno prekrio ima Marije Mgadelene. Tako da će skoro svaka pravoslavka u Srbiji, mnogo više da poštuje nekog drugog sveca nego ženskog apostola Magdalenu. Bila je itekako važna za izvorno Hrišćanstvo, bila je sa Gospodom do kraja. Ali neko nije želeo da oboji slova u kalendaru crvenom bojom. 
Međutim, nikada nije kasno da se tama preobražava u svetlo. Zbog toga i jesmo na Zemlji, da budemo svetlo u mraku.





Share:

"Podigni kamen" - kratka priča

Bilo jednom...

U mali grad došao je novi sveštenik i otključao hram koji su nekoliko godina unazad zatvorile crkvene vlasti, iz nepoznatog razloga. Vernici su odlazili u drugi grad na nedeljne službe, dok je oko njihovog hrama rastao korov.

Prvo što su stanovnici primetili jeste da je sveštenik u pedestim godinama i da ima malu decu, što znači da se oženio, narodski rečeno, "kasno". Drugo, primetili su da i nije nešto bradat i preozbiljan, čak je svakoga koga upozna oslovio sa "Ti". Primetili su da pešači puno i igra se sa decom, a kažu da je iz auta izneo mnogo knjiga. Njegova žena isuviše je  skromna i jednostavna, što narodu nije bilo simpatično. Međutim, niko nije primetio da su sami, bez pomoći, pokosili dvorište oko hrama i da su otvorili dugo zatvorena vrata. Bilo je žena koje su virile i sa strahom pretpostavljale "ko zna šta je unutra", i skrštenih ruku odlazile dok ih neko nije spazio. Drugog dana od otvaranja vrata, pojavile su se osobe iz malo daljeg komšiluka, koje su želele pomoći. Ubrzo, mali hram bio je čist od paučine i pun sunčeve svetlosti. Nije bilo miševa, zmija i buba, ali je dvorište počela da naseljava po koja napuštena kuca ili maca jer su tamo bile bezbedne i site. Stvarala se mala verska zajednica dok je  većina stanovnika ogovarala da tamo nešto nije u redu. Jer nikako da se održi ta prva služba. Dolazili su im ikonopisci sa svojim poklonima, pisci su održavali književne večeri u predivnom vrtu ispred hrama. Sada to više nije bilo staro dvorište već bašta ispunjena cvećem i smehom ljudi. 
Konačno, došlo je vreme da se jedne nedelje održi prva jutarnja služba. Vernici i radoznalci, masovno su krenuli u hram, ali su ih dočekala zaključana vrata.
"Dođite na travu, stanite ispred mene!" - začuo se glas čoveka kojeg su jedva poznavali jer su tako izabrali. Bio je prijatan i prijateljski raspoložen, dok mu je pogled odavao da igra neku, veoma korisnu igru.
"Hvala što ste došli, ovo je naša prva zajednička molitva! Izgovarajmo Oče naš, pod vedrim nebom, zahvalimo se na svemu što imamo. Ovaj grad je divan i ja sam srećan što sam tu."
Umesto molitve, mnogi su počeli da negoduju. Bile su to optužbe da ih ne prima unutra, da nije normalan, da ne treba tako da radi jer je služenje u crkvi...
Međutim, iznad mase ljudi pojavio se beli golub, koji je izgledao nestvarno i svi ućutaše dok im se na licima ukazalo strahopoštovanje. Ni sam sveštenik ovo nije očekivao. Golub je obleteo tri  kruga iznad svih i smestio se na krov hrama.
"Mislim da vam posle ovoga ne moram puno pričati. Ja nisam u ovom pozivu da bih vas učio kako da se molite pomoću ikone i da se osećate zaštićeno između zidova hrama. Svi ćete danas tamo ući, veoma je lepo, sve je ostalo novo. Ali ja sam ovde da vas uputim u znanje da živite na mestu koje je Bog stvorio čoveka i da ste sami najveći hram, da je vaša duša ono što se okreće Bogu. Naučite da se molite svuda, kako napolju i u kući, tako i u crkvi, bilo gde....Shvatite da je On sve stvorio i da ga možete pronaći svuda. Isto tako, u hram se ne ulazi da vidite kako je sređeno i da očekujete od freski čudo već da osetite još jednu vrstu mira koja vam se tamo nudi. Pomolimo se."
Zbunjena gomila nije više negodovala, shvatili su poruku. Beli golub je odleteo zadovoljan. Više od dve hiljade godina ima pune ruke posla... Od svega je najveće zlo što se ljudi dele po tome kakva je čija "vera", a onu pravu, od koje su sazdani, ne vide...
"Rascepi drvo i tamo sam, podigni kamen i pronaći ćeš me" - Jevanđelje po Tomi






Share:

U redu je biti normalan

 U redu sam, ne fali mi ništa, ni u mozgu ni u srcu. Pronašla sam odgovor u sebi, normalna sam, sasvim. I ako drugi misle da sam luda, samo se nisu uklopili sa mnom, ako misle da sam glupa, nisu mi odgovarali da budem otvorena prema njima. 

Živimo u primitivnom društvu, i dalje, malo toga se  promenilo. Ocenjuju se i ograničavaju ljudi po godini rođenja, po veri ili "neveri", po zaradi ili statusu, da li su u braku ili nisu, da li imaju decu ili su pod znakom pitanja što ih nemaju. Otvaraju vrata auta sa što veće daljine, da se to vidi u širokom krugu, dame zveckaju što dužim noktima da bi skrenule pažnju, sevaju ogromnim telefonima, nedaj Bože knjigama, odgledanim filmovima, sportom.

Tačno je da postoje dve Srbije, nije to kleveta. Istine dve  lebde iznad ove zemlje, da je u njoj pola prosto i glupo, bezobrazno, pola ili manje od pola normalno.

Pričam sa sobom i čujem sebe da jesam normalna. 

U redu je biti pristojan i povučen.

U redu je biti dobar i verovati da je neko drugi dobar.

Važno je skloniti se odakle ti se ne sviđa i ne pristati da ličiš na ostale samo zbog toga što su ti blizu. Jer ona druga polovina, mora se pojaviti u tvom životu.




Share:

Knjiga Plava jabuka, put u Beograd 1970.

Prvo jutro u SFRJ, Damjan i Alisa , 2060.-1970.

Sve je bilo previše slično onome što sam videla u San Francisku. Nalazili smo se na nekoj poljani, dovoljno daleko od grada, dok je zgrada bila ogromna i siva, zaštićena žičanom ogradom.
Videla sam kamione Jugoslovenske narodne armije, nekoliko uniformisanih vojnika i civila. Na jednom prozoru vijorila se zastava Jugoslavije. Prepoznala sam zvezdu petokraku, koja je bila jedan od najvažnijih simbola te države. Svidela mi se zastava, izgledala je lepo i pozitivno, podsećala na pobedu.
„Došli smo usred bela dana. Ovde je odmaklo i jutro. U San Francisku je bilo tek svanuće”, bilo je prvo što je neko od nas dvoje reklo.
Neka smo, oni najbolje znaju da li nas neko vidi.”
„Sada će nam biti lakše, govorimo isti jezik.”
Damjan je prebacio torbu preko ramena i zavrteo glavom u nekoj neverici.
„Ne znam zašto moji šefovi veruju da će ovi ljudi pokušati da zaustave ratove koji će se desiti za dvadeset godina. Očekujem da nam kažu koliko smo ludi.”
Htela sam nešto da odgovorim, ali konačno su nas ugledali i krenuli prema nama. Jedan civil, smeđokos, mladi čovek, u crnim pantalonama i beloj košulji, sredovečna žena, u elegantnoj suknji do kolena braon boje i crvenoj košuljici, dok joj je gusta smeđa kosa u loknama bila neuredno zavezana u rep. Svideo mi se njen izraz lica. Izgledala je kao da nam je neko blizak i poznat i radosno je krenula prema nama. Muškarac je više odavao izraz radoznalog i ozbiljnog, dok su trojica mladih vojnika poslušno odmarširali do letilice. Nisu nam se ni javili, toliko su bili navikli na ove dolaske, ili je bar meni tako izgledalo.
Dobro nam došli! Ja sam Tamara”, prva nas je pozdravila ljubazna gospođa, naučnica, kako smo kasnije saznali. Srdačno je pužila ruku i upoznavanje je počelo.
„Ivan”, kratko se predstavio muškarac, sada malo ljubazniji.
Gledao nas je sa simpatijom koju smo stekli kada nas je dobro odmerio.
Krenuli smo za njima dok su vojnici lako i stručno preterali letilicu u dvorište, pa sa druge strane zgrade, u odaje spremne za leteće objekte.




„Znači, 2060. godina? Još nismo imali putnike iz tako daleke
budućnosti”, obratio nam se Ivan.
Ćutala sam, nije bilo mesta za moje mišljenje, osim ako me nešto ne pitaju. Damjan je zadužen za razgovor.
„Tako je. Mi smo iz unutrašnjosti Srbije, 2060. Nismo iz Beograda jer su svi naučni instituti prebačeni u manje gradove. Fizičari su tražili da rade u miru i tišini. Ako se pitate za Beograd, da li postoji – da, postoji, i isto ime nosi. Ali su mnoga napuštena zemljišta i sela pretvorena u mirne i srednje ili male gradove.”
„Pametno”, reče Tamara pa se obrati meni sa majčinskim
osmehom:
„Mlada si mnogo, nikada nismo imali devojčicu koja je vremenski putnik.”
Bila sam spremna za takvo pitanje.
„Tek sam završila školu, ovo je obuka za studente početnike.
Izabrana sam zbog dobrog znanja.”
„Divno, svaka čast.”
Njihov objekat bio je dosta lepši od onog u San Francisku. Hodnici svetliji, sve odaje okrečene u belo, nov nameštaj, lepo opremljene kancelarije. Nije bilo mnogo zaposlenih, ali su uglavnom to bili ljudi za pisaćim mašinama ili okruženi hrpom papira. Bili su veoma ozbiljni pa stekoh utisak da su i te kako dobri u čuvanju tajni, posvećeni poslu. Osetila sam i radoznale poglede na sebi, postideh se od svog smešnog izgleda u velikoj uniformi. Uveli su nas u najlepšu prostoriju. Bila je to soba za goste,
slična dnevnom boravku u civilnoj kući.
„Da popijemo kafu, ako je pijete? Do sada su svi pili kafu”,
reče Tamara.
„Pijemo, kafa nije nikada izašla iz mode”, odgovorio je Damjan.
Seli smo za veliki drveni sto, dok je Tamara kuvala kafu u maloj kuhinjici koja se nalazila levo od vrata, malo pregrađena kao zasebna prostorija. Desno od vrata smeštena je polica sa knjigama, pa u produžetku drvena komoda koja je sigurno poslužila za lične stvari. Na zidu su imali dve prelepe slike prirode i jednu uramljenu fotografiju čoveka kojeg sam prepoznala iz istorijskih udžbenika. Bile su to oči ispunjene plavim dubinama, opasan i rugajući pogled, odvažan izraz lica, svetla kosa u sitnim kovrdžama. Josip Broz Tito. Najuticajnija ličnost u dvadesetom veku, a u isto vreme, i najveća tajna. Mnogi su istraživali njegov identitet, i na kraju se nikada nje saznalo da li se predstavljao lažno ili stvarno. Ali jedno je istina – ova velika zemlja postojala je dok su se poštovali njegovi zakoni i sve te ideje za koje se borila njegova politička organizacija.
Tamara je poslužila kafu u malim šoljama kakve su se tada koristile i ja sam ih prvi put videla. Izgledale su ljupko, bele sa crvenim cvetićima, na tacnama sa istim dezenom. Osećala sam se prijatno – sve je bilo i tajanstveno i lepo. Damjan je skinuo svoju torbu sa ramena i spustio je na sto, dok je u isto vreme u prostoriju ušao još jedan od glavnih ljudi. Izuzetno lep čovek u ranim četrdesetim, guste svetlosmeđe kose i kafenih očiju, u sivoj košulji i crnim pantalonama. Pogledao nas je sa velikom radoznalošću i nekakvom strepnjom.
„Evo i mene, nadam se da ne kasnim.”
„Ne, stižeš u pravo vreme. Sada će i tebi kafica”, ljupko mu je odgovorila Tamara. Ivan pokaza rukom na nas.
„Stigli su, nema ni sat.”
„Drago mi je da ste tu. Ja sam Edin.”


Zadivljujuće koliko sam u svakom vremenu uspela da se prilagodim okolini, da se mentalno poistovetim. Isto kao štosam se uživela u ulogu devojke iz San Franciska, sada sam bila Jugoslovenka, u Beogradu 1970. Obučena u zvonaste pantalone koje su dosta podsećale na one iz hipi pokreta, i dosta sličnu majicu, koja se širila poput tunike. Ovo je više bila pop-rok kultura, ali viđali smo hipike, i dalje su postojali. Osetila sam se kao da sam na ulici srela starog prijatelja. Zaista čudno. Nisam potiskivala nijednu emociju, postalo mi je zanimljivo da posmatram samu sebe iznutra.
Damjan je sve doživljavao profesionalno, malo je bilo mesta za osećanja ili ga uopšte nije bilo. Dešavalo se da poželim da sam kao što je on, dok je on smatrao da je ovo moje mentalno prilagođavanje fenomen.
„Ti si čudo, u tebi kao da je prolaz kroz univerzum. Dobro je što sam te poveo, imam mnogo toga da naučim od tebe.”
Neprestano je škljocao svojim fotoaparatom, svaku veliku kuću, prolaznike kada to ne vide, ulice, vozila… Lično nisam htela da ovu šetnju iskoristim za fotografisanje, želela sam da opazim sve, pa i miris maja tog doba, i sve ono dobro i lepo što sam videla. Moj zadatak bio je da zapisujem samo lepa opažanja. U stvari, ja sam takvu odluku donela, jer sam slepi putnik, niko od mene neće tražiti nikakvu izjavu. Da bih bila od neke koristi, kupila sam nekoliko primeraka štampe na kiosku, što je bilo od ogromne važnosti za naš put. Osetili smo privlačan miris iz jednog restorana preko puta, tako da je prva šetnja Beogradom završena večerom, i to krompirom koji smo hteli i sami da napravimo u vili. Čuveni pomfrit, sladoled i sok učinili su da se i Damjan uklopi dušom, ne samo očima. Jer je restoran brze hrane bio ispunjen uglavnom ljudima naših godina, svirala je rok muzika, bilo je hipi mode i mnogo smeha. Ponovo sam bila preplavljena emocijama prema Damjanu, zaljubljivala sam se u njega sve jače i gluplje. Kažem gluplje, jer mi to tada nije trebalo. Gledajući njega, zaboravljala sam da opažam stvari i ljude oko sebe onako kako je trebalo. Svet je uvek isti kada si zaljubljen, nebitno da li je sto godina ranije ili kasnije. I samo vidiš tu osobu ispred sebe.




Knjigu možete naručiti preko stranice : https://www.facebook.com/maj1823/
 
 




Share:

Nebitna i slobodna

 Otkrila sam nešto : Nikome zaista nisam bitna...Niko ne vidi pravu mene, niko ne vidi šta sam iznutra i kakvom se predstavljam...Nisam važna i slobodna sam.

Slobodna od iščekivanja i svojih i  tuđih, slobodna kao nevidljiva, poput duha kojeg niko ne vidi, poput senke koja bi dodirnula stvarnost ali ne može, jer stvarnost izmiče.

Nisam nigde i ne moram nikuda, ni koristi drugome ni sebi, ni sutrašnjem danu. Moje misli mogu da počivaju jer nisu važne više ni meni.

Znam ko sam i ne znam kuda ću. Znam gde bih ali ne vidim stazu, koračam a ne vidim korake. Ništa oko mene nije moje, ništa osim ove reči koju pišem...



Share:

Kreator umetnik

 


Pravi umetnik je kreator koji po svaku cenu unosi boje svuda, čak i onda kada je taman iznutra. On oseća i zna koliko je potreban jer je stvaranje ružičastog sveta iz njegove ruke, veliki podsticaj. Kreator zna da će preneti kreaciju na druge i da će i sami stvarati nešto drugo što je dobro. 
I tako u krug. Prenosimo svetlo na razne načine, jer svet i jeste borba svetla da se oslobodi mraka. Svetlo se ne bori protiv mraka već za oslobođenje sebe, za jednakost Neba i Zemlje

Share: