Original

 Gledala sam sebe i to više nisam bila ja...

Ona je tamo stajala sa druge strane i prećutala odgovore.
Ona je prošla kroz nepoznata vrata i podmuklo ćuti, ta druga ja, možda nešto i zna...
Kada me ta druga, bolja ja, vodi, onda ja jesam ja i donosim odluke koje su moje.
Prava ja, kada se uzdigne, oslobađa me i dovodi do istine, šta želim da budem i kuda sam krenula.
Širok je horizont ispred vidika ako se preobraziš u original. Lakši je vazduh koji te okružuje i svežina se konvertuje kroz tvoje misli, takođe olakšane i vedre. I telesna snaga nepobediva je, energija volje nepresušna je. Samo kada je čovek original, po svojoj želji, može se osećati živim.
Moraš se oblačiti u ono u čemu se dobro osećaš, moraš imati frizuru koja se tebi sviđa, moraš raditi tamo gde se osećaš sposobnim za rad, ako hoćeš da ti jutra budu vedra. Ne možeš biti srećna u štiklama ako želiš patike i obrnuto. Nećeš znati da se ponašaš ako budeš po tuđem savetu, jer jedini savetnik jeste ta druga, u stvari, prava osoba u tebi. Površna ljuštura je satkana od iskustava, najčešće negativnih, i od strepnji, ko će šta reći i šta će biti sutra. Original nije izvan, on je unutar nas. Ako se stopimo sa njim, i svet će oko nas biti lepši.




Share:

Biti pisac u Srbiji - za početnike

 

Pisana reč je lepota i ništa je ne može pokvariti. 

Internet je učinio dobro za sve nas  koji pišemo, jer tako možemo lakše i možemo sami. Imamo šansu pronaći izdavača koji je dobar  za nas ili pisati po blogu. 

Sve je to dobro, dok oni koji ne pišu, kritikuju i govore kako danas to radi svako i da  nema kvaliteta, ugrožena književnost, svašta nešto im pada na pamet. Ne verujem da je bilo šta ugroženo, mnogi ljudi imaju svoj blog vredan pažnje, mnogo dobrih pisaca pojavilo se poslednjih godina, a objavili su svoje knjige zahvaljujući malim izdavačima koji primaju početnike. A sve se to razvilo zahvaljujući internetu. Nije više popularna crna književnost gde je kvalitet samo ono što se tragično završava, niti je važno da li si visoko obrazovan ili ne. Ne moraš da šalješ svoj rukopis u izdavačku kuću putem pošte i onda čekaš da te odbiju, jer je tako bilo pre interneta, sve je bilo minimalno  i ograničeno.

To je "ono što dođe niotkuda". Nije bitno da li je neko obrazovan i koliko znanja je stekao, važno je nešto sasvim drugo. Nije vežbanje, nije ni talenat, nije ni upornost... Napisati roman jeste preneti osećaj. Vidiš u svojoj dubini da postoje likovi, postoji mesto i vreme događaja, osetiš priču. Možda je dobro da na početku rada na novom romanu  ne vidiš sredinu i kraj. 

Treba šetati stazom koju ti je tvoja unutrašnjost ponudila. Gledati film koji se u tebi odvija, kao da je čekao vreme svoje premijere. Stvoriti glavne likove jeste saosećajnost sa njima. Birati ime za glavnog junaka ravno je tome kakvu ćeš mu energiju dati. Njegove ili njeno ime da zvuči u skladu sa tim kakva je ličnost, kakvu sudbinu nosi sa sobom, koliko snage ili harizme. Pogledaš tu osobu u oči i dogovor je postignut. Šta dajete jedno drugom, prijateljstvo počinje. 

I kada te neko pita, kako i odakle ti je sve to palo na pamet, nemoj mu sve reći. To ne razume svako. To nije znanje ni veština, ima veze sa osećajem, pisanje priče je duhovna nauka. Želiš preneti neku jasnu i korisnu poruku, želiš preneti rezultate svog istraživanja. Za određen broj ljudi koji će podeliti interesovanje. 

Uticaj okoline na stvaranje 

Verujem da mali broj pisaca ima sreću da piše u miru, daleko od radoznalih očiju, daleko od onih koji bi jedva dočekali da ga spreče u stvaranju priče. " Što će ti to, šta imaš od toga, što se time baviš?" Ova pitanja su česta u našem društvu, ako si započeo da radiš nešto što voliš a  da ne očekuješ materijalnu dobit od toga. Ja sam pet svojih romana napisala krišom, jer nisam želela da i delić nečije negativnosti pređe na stranice kojima sam posvetila neizmernu ljubav. Ne govori svoje namere svakome. Može samo onima koji će se na kraju radovati tvom uspehu. Takvi su ljudi.

U ovome je najvažnije strpljenje. Najbolje rešenje jeste tražiti  po društvenim mrežama, učlaniti se u grupe pisaca gde će ti dobronamerni preporučiti izdavača. Ako želiš  da objaviš rukopis da bi stigao do kruga ljudi koji će te čitati i sa kojima ćeš deliti svoje znanje, nije važno da li je izdavačka kuća velika  ili mala, manje ili više poznata. Bitno je da vidiš svoju priču pretvorenu u knjigu. Da zaživi tvoj svet. I nastavi. Zato što je to odabralo tebe, to je tvoj poziv.

Share:

Februarska osećanja

Kada bi jednostavnost ponovo bila u modi, mnogi ne bi znali put do nje, već bi sve puteve iskomplikovali. Ništa do jednostavnosti ne bi bilo jednostavno, jer se umnogome izgubila još od devedesetih godina. Bio bi problem kako se jednostavno obući a da valja, kako se jednostavno ponašati a da si moderan, kako do jednostavnog izgleda a da se dopadneš sebi i drugima. Jednostavni ljudi znaju kako se ova vrlina ne gubi i u čemu je njena lepota. Jednostavnost nije nametljiva već stvarna i autentična. Jednostavni ljudi su stvarne osobe, bez maske. U isto vreme i moderni i jednostavni, pametni a nenametljivi, govore što misle da treba i nemaju potrebe za isticanjem gde god se pojave.





Spakovaću ti u jednu poruku sve o tebi, sve što si o sebi rekao i što si uradio. Moji pisani redovi a tvoje reči. Tvoja autobiografija, gde se dvojica u jednom prepliću, gde jedan od drugoga beže, i niko ne zna, šta tačno od života hoće. I budi jednostavan i ti, kao što nekad i jesi.

Share:

Misao strpljivog

 

Mnogotrpljenje je dobro samo kada znaš da je usputno, jer na kraju puta čekaju vrata kroz koja možeš proći. Kada ih zaključaš za sobom, sve aveti ostaju iza, samo su senke prošlosti. Ne dolazi svaka ljubav tiho. Samo joj se nismo nadali jer nismo pročitali "znakove pored puta" koji su je najavili. I kat tad, ono što volimo da radimo a uporni smo i radujemo svoje srce, ostvariće se i vredeće više nego što smo očekivali. Ne ostavljaj ništa, samo radi ono čega ti je duša puna. Jednostavno, mora doći vreme da mnogotrpljenje bude zamenjeno srećom.

Share:

Omalovažavanje


Vernici veruju da je Bog stvorio čoveka, ateisti smatraju da je to priroda, ali postoji jedna međugrupa "pametnih i ugodnih" u društvu. To su oni što vide u određenom broju ljudi manju vrednost.
U našem narodu postoji izraz: "Šta će , nema ni kučeta ni mačeta". Ravno rasizmu. Zlobno, podmuklo i zaostalo, vodi poreklo od nepismenih predaka koji su se kupali samo na velike praznike, menjali decu muško za žensko, izmišljali običaje i postavljali ih kao svetinju.
Familija ocenjuje tvoj život.
Familija te kritikuje, pa i sudi.
Ako nisi u braku, razoriće ti nervni sistem, ako jesi, očekuju izveštaje i šta se može korigovati.
Familija ti traži muža ili ženu, familija te ljubi tri puta u obraz i onda te ogovara.
Familija nije uvek tvoj bližnji, jer "bližnji" nema veze sa rodbinskom vezom.
Bližnji je onaj koji vidi tvoj dobre osobine i poštuje te.
Može biti i prijatelj na daljinu, kolega, poznanik.
Isto tako,omalovažavanje bračnih parova bez dece : "Šta će to njima, oni nemaju dece.Što onoliko rade, što poseduju nešto'" Pa, zaboga kako uopšte mogu da žive? Svedoci smo mnogih parova bez dece koji se vole i poštuju, daleko više od onih sa decom. Svedoci smo samaca koji su mnogo doprineli svetu, koji su kreativni i dobri ljudi. Po jednom samcu se ne pljuje: Nikola Tesla. Ni kučeta ni mačeta i doprineo razvoju civilizacije. Ne vredi na ovim prostorima ono čuveno : "U se i u svoje kljuse". Ovde se svoje ne vidi a u tuđe se blene, uz četvore oči.



Share:

Isus i Božić

Nigde ne piše da je tražio proslavu svog rođendana. Ni ludnicu po gradovima, troškove, prepune trpeze. 

Tražio je mir božiji u svakom danu, ne samo u jednom, da se prenose njegove reči i razumeju. Nije se mogao roditi u zimskom periodu ako su pastiri i ovce spavali napolju te noći. 

Ni u jednom jevanđelju ne piše: "Takav je običaj, valja se, tradicija je svetinja." Nigde nije tražio poštovanje prema nekoj svetinji osim prema Bogu Ocu. Ovo je ogoljena istina, i to svi znaju, ali nije prijatno kada se ona i potvrdi. Svet je zasnovan na lažima, jer On je rekao "Knez ovoga sveta dolazi i ja nemam ništa sa tim".  I tako, vekovi prolaze...



Share:

Novogodišnja bajka

"Ove godine, kao da je posebno radostan. Ne prestaje da kruži već drugi dan." - rekla je Teodora mužu dok su šetali, ruku pod ruku. 

"To si rekla i prošle zime u ovo doba. Kružiće i noćas." - odgovorio je Gavrilo iskreno, mada je imao nameru da se  našali. Deda Mraz je svakog decembra održavao jednu istu tradiciju. Upravljao je svojim sankama koje su vukli đžinovski irvasi. Iznad svakog grada i svakog sela, zavisno od toga koliko je potrebno. Iznad mnogoljudnog mesta nije mogao završiti posao tako brzo kao iznad sela. Bračni par je izašao u večernju šetnju dok je  sneg promicao, tako da su se pahulje stapale sa uličnim ukrasnim svetlima i figurama. Sanke Deda Mraza kao da su stigle oko punog meseca, toliko su bile daleko, pa bi se velikom brzinom i približile. Puno šetalište ljudi radovalo se snegu i prizoru na nebu, deca su veselo skakutala i očekivala poklone. Neki su već dobili paketić dok će ostali ove noći. Jedini uslov bio je da svako dete mora spavati da bi se Deda Mraz približio kući i ostavio poklon pored vrata. Niko nije smeo da se približi ovom liku  jer on i nije običan čovek. Takvo je bilo njegovo pravilo i svi su slušali, da bi se magija dogodila.

"Bilo bi lepo da i nas nečim obraduje." - našalio se Gavrilo dok je slikao čarobni prizor na nebu.

"Samim svojim dolaskom, meni je poklonio uzbuđenje."- rekla je Teodora i prišla uličnom prodavcu za tezgom, da kupi omiljene slatkiše. Ovo je radila u nadi da će uspeti da vrati stari osećaj dok je  David bio dete. Novoj godini radovala se isto kao i njen sin, dok je još bio sa njima. Prvo se ukrašavala jelka pa večernje šetnje i kupovine, iščekivanje Deda Mraza. A on je svakog decembra donosio Davidu poklone. Sve do trinaeste godine, kada su tu dužnost preuzeli roditelji. Sada dečak ima dvadeset dve godine i nije više želeo ni zimu, ni sneg, a novogodišnja magija ostala je uspomena iz detinjstva. Radio je na brodu i obilazio svet, a već dve godine nije dolazio kući. Gavrilo i Teodora imali su jedno drugo i bili su zadovoljni što je David srećan. Ovaj decembar izazvao je u oboma osećaj praznine. Imali su deset dana odmora i nisu hteli nikuda da otputuju. Dosta su bile mirne večernje šetnje i gledanje filmova u toplom stanu dok je pojava spetakla na nebu bila nešto najuzbudljivije. Bez obzira što su bili u pedesetim godinama, radovali su se pojavi Deda Mraza. Ostati mlad u duši velika je prednost. 


 A te druge noći kruženja iznad grada, irvasi kao da su plesali na nebu. Prvi sneg sve više je pobeleo po krovove. Teodora je posmatrala zanimljive prizore i nagađala gde u koju ulicu je Deda Mraz trenutno sleteo i odneo poklon. Mesec i zvezde su osvetljavali grad, nisu bila potrebna ulična svetla. Držala je čaj u ruci i sedela kraj prozora, uživajući u lepoti. Njihova velika jelka u ćošku dnevne sobe svetlela je u ljubičastoj boji. 
"Još nisi legla? Ja sam odspavao i sada mogu da nastavim. Zatrebalo mi je vode." - iznenađeno joj se obratio muž dok je sipao vodu u čašu.
"Ne bih još, ima toliko toga da se vidi na nebu."
"Još nije završio, jel da?"
Gavrilo se primakao supruzi i pogledao u nebo. 
"Nema ga. Sigurno je pred nečijim vratima. Sva će deca biti radosna do ujutru. "
Krenuo je natrag ali stade na pola koraka jer se začulo zvono na vratima. Teodora je odmah pomislila da je David i krenula  u hodnik.
"Stani, nije on sigurno. Ako si mislila na ovog našeg. On je sada na Maldivima."
"U pravu si...A možda se neko našalio sa nama ili pogrešio vrata. Više ne zvoni."
"Samo ti nastavi sa posmatranjem neba, ja ću da pogledam na špijunku i mislim da sam se razbudio. Pogledaću film."
Teodora se ponovo smestila kraj prozora  i nasmešila se kada je videla kolica i irvase jako blizu. Skoro da je mogla videti i samo lice Deda Mraza. Nešto je kosnulo preko stomaka zbog lude pomisli.
"Gavrilo, samo da si video, oni su bili iznad naše zgrade! Da nije Deda Mraz pogrešno stigao na naša vrata."
On se nasmešio na  njenu maštariju, ali kroz špijunku pogled je padao pravo na paket. Kutija zlatne boje  umotana u crvenu mašnu. Osetio je da mu je srce poskočilo i kao da se popelo u grlo.
"Teodora, dođi da vidiš."
"Šta se dešava , ponoć je ?!"
"Pogledaj, imamo poklon!"
"Nemoguće! On je dolazio! Rekla sam ti je uzleteo iznad naše zgrade!"
Otključala je vrata i navala osećanja iz prošlosti preplavili su ih oboje. Sve je bilo kao nekada, samo je falio David i neko drugo vreme...
"Prvi put čujem da je Deda Mraz pogrešio." - zaključila je zbunjeno i unela kutiju unutra. 
"Teška je ."
Upalili su svetlo u sobi, gledajući u poklon kao da imaju tremu kako ga otvoriti. Gavrilo je video koliko je njegova supruga i dalje zbunjena, pa je polako počeo da odvezuje mašnu. Svilenkasta, lako je spala sa kutije. Ostalo je još da se podigne poklopac. 



"Dame imaju prednost" - rekao je Gavrilo i pokazao rukom na poklopac. Znao je da ona to želi, jedva čeka da otvori. Ženi su oči dobile sjaj koji odavno nije video. U poslednje vreme falilo ime je uzbuđenje, nešto novo. Zima je za razliku od leta umela da donese dosadu, pospanost, melanholiju, bezvoljnost...Kratki dani, mnogo tame, malo boravka napolju i malo sunca. Sada je decembar doneo nešto krajnje neočekivano. 
Odlučno je otvorila kutiju, dok joj je kroz misli brzinom svetlosti svašta proletelo. I napokon, bio je to samo list papira i na njemu ispisan tekst olovkom, dečiji rukopis. Namršteno su posmatrali, ništa im nije bilo jasno. Osim rukopisa.
"Pa ovo je Davidov rukopis. Njegovo pismo Deda Mrazu!"
"Kakva je ovo šala?! Ovo je pre jedanaest godina. David je tada dobio poslednji poklon od Deda Mraza. "- progunđao je Gavrilo  i uzeo pismo u ruke. Teodora je preotela "poklon" i uspaničeno počela čitati naglas.

"Dragi Deda Mraze, ovo je poslednja godina u kojoj sam dete za tebe. Pismo  će te čekati na mom prozoru, da ga preuzmeš one noći kada mi doneseš  paketić. Ali ja imam jednu želju koja nije igračka ni slatkiš. Želim da obiđem svet, da budem svetski putnik. I kada  me ne bude u ovom domu, da moji roditelji učine nešto jako bitno pred novogodišnje ili božićne dane. Želim da nekome pomognu, da nekoga usreće, na bilo koji način, kao što to rade glavni junaci u filmovima koje sam gledao. Voleo bih da to bude nešto plemenito."

Izgubljeni i sluđeni, sedeli su na podu pored jelke i gledali u pismo ispred sebe. Na nebu se mogao samo videti pun mesec i zvezde, nije više bilo irvasa i zagonetnog došljaka.
"Spremi se, idemo napolje." - bilo je prvo što je Teodora izgovorila nakon šoka.
"A gde bi ti u ovo gluvo doba? Jedan sat posle ponoći, hladno je, sneg pada?"
" Sigurna sam da je sa određenim razlogom doneo pismo baš noćas. Samo treba da izađemo na ulicu i dobićemo odgovor. "
"Hoćemo osetiti mraz na licu i ledeni vetar".
"Ne, razmisli malo bolje. Bili smo budni, nije nam se dalo da spavamo. Sigurno se sećaš kako nam je David govorio da smo dosadni poslovni ljudi. Bankar i knjigovođa, gradski mirni ljudi, bez avantura i drugačijih dana...Posao, stan, šetnje, letovanje, zimovanje. Nikakav hobi nismo imali, nismo se bavili sportom, nismo ni pomogli nikome..."
"Pobogu, bili smo srećni, a i sada smo. Još smo u lepim godinama kada možemo puno toga izmeniti. "
"Jesmo, srećni smo oduvek, ali su  Davidove reči znale da progone."
"Ma, daj, dripac je obišao pola sveta, jedva razglednicu da pošalje. "- našalio se Gavrilo i privukao suprugu u zagrljaj.
"Nedostaje...Ovo me je tako potreslo."
Bilo je potresno i njemu ali je takođe osetio da bi trebalo odmah izaći napolje.
"Idemo, u pravu si. Možda dole postoji odgovor."
Nasmešila se kao i svaki put kada on popusti ili joj daje do znanja da je bila u pravu. Obukli su najtoplije đžempere i umotali se u šaleve i kape, debele jakne i čizme za sneg. Napolju je fijukalo i vejale su krupne pahulje, ali to ih nije sprečilo da jednostavno izađu u šetnju koja je ličila na potragu. Nisu znali šta traže. Pismo je ostalo ispod jelke u kutiji.


Teodora je osetila krivicu kada je shvatila da je napolju još hladnije nego što su očekivali. Hladan vetar i pahulje kao da su rezali kožu. Čutali su i uputili se ka šetalištu, bar tamo je bilo prijatno za oči. Nije bilo nikoga, sami su koračali u sred noći. I Deda Mraz je završio posao na ovom delu planete.
"Suludo je, vratimo se kući. Nije trebalo da nas teram napolje." - priznala je Teodora i brisala sneg sa lica.
"Dobro, obiđimo krug samo." 
Zastali su pored izloga prodavnice slatkiša i malo proćaskali. Planirali su sutra da uđu i pogledaju šta bi mogli kupiti, da ne goji i da nije previše za njihove godine. Gavrilu je pala na pamet kafa i da će je skuvati čim dođe u stan. Bez obzira koje je doba. I tada su čuli iza sebe nečije tihe glasove. Ono što su ugledali iza sebe ličilo je na nestvaran prizor, s obzirom da je dva sata posle ponoći, po snegu i vetru. Visok muškarac u crnoj jakni i crnim pantalonama, vodio je za ruku devojčicu u roze kaputiću, a ona je na povocu vodila psa. Mali crni retriver imao je jaknicu na sebi i brižnu vlasnicu koja je zastajkivala da ga pomiluje po glavi i ušima. Ispod roze kape presijavale su se njene zlatne lokne.
"Kako je ovo moguće? Možda je on oteo dete?"- uspaničeno se pitala Teodora
"Rekao bih da je dete srećno i da je ovaj nesretnik negde noćas radio pa došao po nju."
Čovek ih je ugledao, bio je visok i plavokos, u četrdesetim godinama. Pokušavao je da namesti veliku kapuljaču od jakne, koja je neprestano padala sa glave. Pas je počeo slatko i nervozno da laje na dvoje stranaca. 
Nisu se dogovorili ali bilo je očigledno da bi trebalo prići čoveku sa detetom.
"Oprostite, nismo ga još vaspitali. Vlasnica ga je razmazila." - ljubazno im se obratio i pokazao na devojčicu koja se smejala na to što je njen pas lajao. "Ne smeta nam, sladak je . Možda smo ga uplašili, dve budale koje hodaju po ulici u ovo nevreme." - odgovorio je Gavrilo.
"Možda ste nam dobrodošli. Mi, u stvari, tražimo prenoćište. Prvi put sam u ovom gradu, nikako da stignem do nekog hotela, kao da kružim po istim ulicama. Kada biste nas uputili, bio bih vam zahvalan. "
"Ovde ništa, bar još dva kilometra morate hodati. Hoćete da nazovemo taksi?"- ponudila je Teodora pomoć dok joj se svašta motalo po glavi. Očigledno je trebalo njima pomoći, ali nije se moglo verovati strancu. Nije znala da šta da misli, da li treba pomoći detetu ili oboma. 
"Pokušao sam pronaći taksi, nigde nikoga, kolaps je na ulicama. Moramo noćas ovde prenoćiti, imali smo nezgodu. Prešli smo oko sto kilometara da bih ja ovde dobio posao i mesto za stanovanje, ali problem je što imamo psa. U razgovoru sam naveo da imamo ljubimca i neko je to zaboravio. Sada sam sa detetom i psom na ulici, bez posla i krova nad glavom. Moraćemo sutra natrag. "
"Nemojte tražiti taksi, možete kod nas prenoćiti. Supruga i ja smo sami, ima mesta."- ponudio mu je Gavrilo nesebičnu pomoć i zadivio Teodoru. I dalje je bila nesigurna da je ovaj čovek iskren ali je osećala da je sve u redu. Jasno se videlo da je dete njegovo, zadovoljno i lepo odgajano. I u svoj toj nezgodi, devojčica je bila vesela. Nije čak ni dremala, kao da joj se sve ovo sviđalo. Retriver je prestao da laje i njušio je nogavice novim prijateljima. Čoveku je bilo izuzetno neprijatno, trebalo im je malo više vremena da ga ubede da pođu sa njima. Usput se poveo razgovor koji je doveo do boljeg upoznavanja. Jovan je ispričao koja je to firma u njihovom gradu gde je trebao početi da radi kao programer, plus da se useli stan koji će firma platiti za prvi mesec. Novi posao i promena mesta, bio mu je sjajna prilika da započne život iznova. U poslednjih nekoliko meseci živi sam sa petogodišnjom ćerkom, Magdalenom, jer ga je supruga ostavila. 
Dok su se približavali svojoj ulici, Teodora i Gavrilo imali su još jedno iskušenje. Tri mačeta, potrčala su ka njima, mjaukali su iz sveg glasa, okolina je odjekivala od jezive i tužne cike. Bili su promrzli ali kao da dobiše snagu kada su videli šansu za spas. Istrčali su ispod jedne klupe i potrčali za njima. Retriver je zalajao i povukao devojčicu u trku za macama. Isprva tužna, zatim i komična situacija nastala je kada su i troje odraslih krenuli u igru. Jovan je podigao podigao u naručje psića i oteo ga iz detetove ruke, dok je devojčica sa Gavrilom i Teodorom pojurila za macama. To nije bilo tešo jer mačići su i sami želeli u njihove ruke. 
"Jao, promrzli su, ne možemo ih ostaviti!"- uzviknula je Teodora i sa strahom pogledala muža. Na njeno iznenađenje, nije se ljutio, oči su mu se smejale dok je držao na ramenu crno belo mače. 
"Idemo svi konačno u stan. Nosimo mace."
Devojčica je veselo skakutala, zadivljena i presrećna. Jovan se pitao kako će smiriti psa u stanu i razmišljao je kako ga uspavati do jutra, dok ne krenu. Ovo dvoje ljudi bili su pravi blagoslov. U stanu je bilo dosta prostora, toplo i prijatno. Imali su dosta posla da bi spavali, čekali su  ih  tri gladna mačeta da nahrane i ugreju, kao i psića da zatvore u sobu sa Magdalenom, sve dok nisu oboje zaspali. Jovan se još jednom zahvalio na pomoći i povukao se na spavanje, pored ćerkice i psa. Ujutru su ih razbudili gladni mačići, ali Teodora je toliko bila raspoložena, da joj nije zasmetalo što će počistiti za njima i nahraniti ih. Spremila je doručak za sve ostale koji su spavali, kao i za crnog psića. Pogledala je kroz prozor, grad se beleo pod snegom. Žutu kutiju sa pismom sklonila je u kuhinju, ali joj je sinula jako lepa ideja. Istrčala je do obližnje prodavnice, kupila najlepše slatkiše i jednu lutku, pa sve to stavila u kutiju. Tako je paketić za Magdalenu bio spreman. Za doručkom poveo se veseli razgovor o Deda Mrazu, kao i o godinama kada je David bio dete.
Došlo je vreme da se vrate kući, Jovan i Magdalena, zajedno sa psom koji se jedva odvojio od mačića. Igrali su se celog jutra i umalo oborili jelku. Jovan ih je pozvao u goste, tokom leta, u selo gde su mu živeli roditelji. Imali su vinograd i veliko dvorište, pa im je ponudio i da se jednom vrati po mačiće. Složili su se da ih za sada žele zadržati. Vratili su im osmeh na lice i razbili monotoniju. Ako bude nemoguće odgajati ih, bar znaju kome će ih pokloniti.
Nova godina je stigla. Poruke od Jovana i Magdalene, ali i ona koju su očekivali od prošle godine. "Stižem za Božić i ostajem mesec dana. David."
I svet je postao lepši.





 













Share:

Trenutak Raja

Unutrašnje čovekovo svetlo odbija zlo.

Unutrašnje zlo nema ime, nije ni svetlo ni tama. To je nešto podmuklo što nedgleda oboje. Čeka trenutak baš onda kada mislimo da je svetlo preobrazilo tamu i da je sve dobro. Nikad nije kraj, uvek moramo biti budni.
Kada ne prođe i ne može, ono sećanje na trenutak koji je podsećao na Raj, kada je Raj dokazao postojanje Boga. I kada je na blic i nemoguće bilo moguće. Možda je to samo bio otvoren portal do šanse, do izazova od kojeg nismo znali šta ćemo. Šanse ponekad postoje kao otvorene rupe u svemiru, pokažu put na jedan dan, u sred misli tokom noći, u deliću sekunde, u bilo kom znaku, i zatvore se.Put u Raj, otvorena vrata, na tren, ko prepozna, ko ne, taj minut kada su anđeli povukli mačeve...




Share:

Koliko vredi sloboda?

Može biti besplatna kada je izaberemo na vreme. Skupa kada previše razmišljamo šta bismo trebali da uradimo, pa je ugrozimo i potom je želimo natrag. Kada shvatimo da sebe najbolje poznajemo. 

Hladnoća u plućima ako nema slobode.

Toplina kada se opušteno diše. 

Deo nas umire kada je izgubimo, sve oživljava kada je imamo. 

Vezivanje iz ljubavi prema nečemu ili nekome nije gubitak slobode. To je sreća. Gubitak je kada padamo pod uticaj. Niko nas ne može poznavati tako dobro kao što mi poznajemo sebe. Niko ne može da zna šta zaista možemo a šta ne. 

Sloboda kako se oblačimo, šta radimo, čime se bavimo, šta izgovaramo, šta volimo, šta hoćemo, šta nećemo. Najveća prednost i preduslov za sve. Ili si slobodan ili nisi.

https://slavicamijatovicpisac.rs/





Share:

Slični se ipak privlače

Možda nije tačna  priča da se suprotnosti privlače. 

To može biti samo ako su suprotnosti spolja, tj. ako neko od to dvoje ne izražava sebe dovoljno. Slični ljudi mogu davati utisak suprotnosti  a da su iznutra potpuno slični. Pimer: On voli da konzumira alkohol i cigarete, probao je i neku vrstu droge u mladosti, ona je neko ko nikada nije probao ništa od toga. Međutim, oni imaju sasvim iste ili slične poglede na život, iste hobije, iste navike, isto ponašanje u društvu. I mnogo raznih sitnica ih spaja. Za okolinu to dvoje biće suprotnosti koje se privlače jer je to samo za prvi, spoljašnji utisak. Istina je da su oni srodne duše itekako.

Potpuno različite osobe ne mogu imati ni srećnu vezu ni dugo prijateljstvo. Jer je suprotnost nešto što ne može spojiti dvoje ljudi. Osoba koja voli životinje, teško da može biti sa nekim ko ih mrzi. Isto tako, devojka koja sluša stranu pop muziku i čita knjige, ne može doživeti da je privuče muškarac koji je vezan za narodnu, kafansku muziku, uz koju pada u trans i razbija čaše. Isto tako, njemu može biti odbojna žena koja će želeti da ode u pozorište i na književno veče. 

Suprotnost naizgled, nisu suprotnosti. Sličan se sličnom raduje, tu izreku smo mnogo puta čuli u životu. Svaka suprotnost, i ako je na početku privlačna, za kratko vreme će prestati to da bude.  https://slavicamijatovicpisac.rs/



Share:

Raspad ljušture čovekove

Raspadne se i živ čovek. Zanimljivo je da to bude i dok niko ne vidi. Dok sluša kako stotine komadića zvecka kao da se razbila skupocena figura u nekom dvorcu, ne zna za druge zvuke. Jer zvuk raspadanja iznutra je najglasniji. A spolja čuje se zvuk njegovog smeha. Jer, tako treba. Šta, u stvari, trebamo? Šta je istina?

Pribegavamo religiji, okrećemo se raznim vrstama ućenja, slušamo i pokušavamo - dok se raspadamo. I niko ne vidi sve dok se ne sastavimo iznova. I nije važno šta drugi vide, zaista nije. Ali je važno šta prenesemo na druge. Da li smo na nekoga preneli delić tegobe dok nestajemo, dok sebi ličimo na senku, jesmo li zagadili one sa kojima je sve u redu?
Šta smo sebi, šta drugima? Šta je obris u ogledalu? Iskupljamo komadiće jer ne znamo šta bi drugo, prekrivamo podočnjake, krijemo se, izlazimo iz kuće dok će uvek neko očekivati da se smeškamo. Možemo li nekako znati kako sprečiti tamne dane zlo što donosi, kako učiniti nepostojećim ono što nazivaju sudbinom? Dok spada ljuštura, oklop koji nismo mi, izvire život, izvire pravi lik, ono što jeste. Raspadne se živ čovek da bi video ko je i da bi živeo. https://slavicamijatovicpisac.rs/



Share:

Ništa jače od...

 



Ništa jako kao želja za ljubavlju koja se čini nedostižnom.
Ništa jače od ljubavi koja je bar na jedan dan ispunjena.
Ništa jače od osećaja lepote kada je proleće tu, ni lepše topline kada se u sivilu novembra posmatra sunčan dan.
Ništa jače od želje za promenom i od  energije kada se promena desila i dobra je.
Kada ne ostajemo u pitanju i krenemo u rešenje.
Ništa jače od koraka koji je od teškog postao lagan.

Share:

Pomračenje sunca iz mog ugla

 Oktobar je, dvadeset peti, divan dan, sunčan, lepši ne može biti u to doba godine. U mojoj bašti sve se žuti od lišća koje pada oko klupe na kojoj sedim, u miru i tišini. Dopisujem se sa drugaricom oko utisaka u vezi Sajma knjiga dva dana ranije i hvalim se kako sam došla do trenutka da čitam ono što sam kupila. Opisujem joj knjigu "Rukopis otkriven u Akri", fascinirana Koeljom koji moj um odvede na puteve lepote gde sve ima smisla. 

Još nekome sam napisala citat iz knjige, da bi i on pročitao nešto lepo u svojoj sumornoj svakodnevnici. Primetila sam da je malo svežije nego trenutak ranije, odjednom je  oblačno, kao da će se vreme promeniti. Premestila sam klupu tamo gde je manje duvao sveži vetrić. Ubrzo je i to prošlo, sunce je ponovo jako grejalo, da je meni opet bila potrebna hladovina. 

Predveče sam saznala da je u to doba bilo pomračenje sunca i da su ljudi čekali te minute, da bi posmatrali sunce i snimali. Malo mi je bilo krivo što mi je promaklo ali sam se smejala samoj  sebi. Bile su mi važne moje lepe sitnice, moji utisci lepih stvari, moja hvala nečijem pisanu delu. Nisam podigla glavu ka nebu jer nisam očekivala ništa specijalno. A možda je lepši onaj spontani osećaj događaja, sveži povetarac, oblačno, sunce, toplo, hladno, toplo.Osetiti a ne videti...

"Doći će trenutak kada će svi teški trenuci postati samo deo priče koju će pripovedati, ponosni, onima koji budu hteli da je slušaju. I svi će ih slušati uz poštovanje i naučiti tri važne stvari:

Da strpljivo sačekaju pravi trenutak za delanje.

Da budu mudri i ne dozvole sledećoj prilici da propadne.

I da budu ponosni na svoje ožiljke.  https://slavicamijatovicpisac.rs/



Share: