Suncokretov med

Jedinstvena po lepoti, ova biljka podseća na sunce ali se isto tako i okreće ka njemu, poput religijskog osećaja da se ljudi okreću Bogu, ili poput popularne psihologije, da budemo okrenuti svetlosti. Ako nije reč o njegovoj lepoti, onda svi znamo da se koristi za ulje i ono "zarazno" grickanje semenki, naročito u zimskim danima. Međutim, nismo navikli da kupujemo med od suncokreta, koji je pravi dragoceni nektar za čovečiji organizam. Kada se košnica pčela postavi u polje suncokreta, pčele će sakupljati nektar sa ovih cvetova i neće se dati u potragu za drugim vrstama cveća. 

Suncokretov med ima blag ukus, svetlo žutu boju, dok na sobnoj temperaturi postaje kristalna tečnost. Stručnjaci tvrde da je dobar antimikrobni lek.

Ako smatrate da ovaj proizvod ne viđate na policama u marketima ili negde na pijačnim tezgama, imate priliku da naručite preko sajta  https://eparhija.com/index.php?route=common/home    sa imanja pčelara iz sela Botunje. S obzirom koliko su danas cene meda visoka, za ovaj se može reći da je povoljan jer ima težinu od 1,500gr.

Direktan link do kupovine meda:👇

https://eparhija.com/manastirski-proizvodi-suncokretov-med?tracking=SyXXozl0PXmZ80xKOMEgC1qurDq6j6GlMj2ZTURYAMPrdOOMxUMmLwJEKORCwava

Prijatno 😊☼






Share:

Priznanje

Svaki put kada pokušamo pobeći od pravih emocija, ne onih koje su nejasne i površne, već duboke i utiču na našu svakodnevnicu, mi pokušavamo pobeći sami od sebe. Onda nas to juri kao senka, i u snu i na javi, pa konačno nekad i negde, desi se da ne možemo više izdržati i pobediti sebe. Volimo nekoga i gušimo se u pitanju da li to treba reći ili dokazati. Možda je ta emocija rođena u nama da bi je otkrili, bez obzira šta će se dogoditi dalje.

Priznati iskrene emocije, posebno ako su nagomilane nakon dugog vremena, jeste veliko olakšanje.
Držati istinu zaključanu negde u srcu ili u predelu oko njega, opasno je, jer tamo gde struji život, nema mesta za takvu tegobu. U Novom zavetu piše "Istina oslobađa", što je potpuno tačno, jer onda otkrivate pravo lice i više se ne opterećujete pitanjima šta će i kako će biti ako nešto priznate. Bez obzira da li je u pitanju ljubav prema nekome, neslaganje sa okolinom,  da li je potreba da se negde i nekome kaže "ne" ili "dosta"... Sve dok smo pod strahom i stidom, ili smo pasivni a ne znamo zašto, bićemo sami svoji robovi. Često se plašimo da bi priznanje nečega dovelo do uzbune ili nekakvog haosa u životu, to ne mora biti tako, jer smo svi različiti.
Mi svi rođenjem dobijamo ono što nismo tražili: pripadnost određenoj veri i crkvi, pripadnost jednom narodu, jednoj kulturi, običajima, načinu življenja i vaspitavanja...Kada odrastemo i osetimo da želimo nešto drugačije, otrgnuti se od nametnutog, od stvari koje su nebitne ili komplikuju život. Pravilo da bi žensko trebalo kriti svoje emocije važilo je dugo. Nositi "masku na licu" i praviti se da ti nije ništa a sve ti je, kada je u pitanju neka muška osoba, predstavlja tegobu i stvara večito pitanje "šta bi bilo kad bi bilo?".
Priznati ljubav jako je teško, potrebno je dosta ili mnogo vremena. Potrebno je shvatiti da time nestaje onaj osećaj koji se zove "ponos", a gubi se i sigurnost u to da nam se neko neće podsmevati. To se danas može lako sprečiti, jer dovoljno se piše o ljubavi, više nego ikada. Čitajući članke od psihologije do religije ili ezoterije, shvatamo da osećaj nežnosti i topline prema nekome ne može biti stid i sram. Samim tim, ne gubi se ponos ni obraz, ne gubi se ugled i tlo pod nogama. Postajemo jači, bez obzira na dešavanja posle toga. Razlog: ljubav je svetinja i pobeđuje sve.

Ćutati mudro ili govoriti kako se osećamo - pitanje je na koje verovatno niko ne 
zna dovoljno dobro  odgovoriti. Situacije u životu nikada nisu iste a ni ljudi koji su deo njih.



Share:

Svetlo i tama

 


Nikada ništa nećemo uraditi kako treba ako to bude pod nečijim uticajem, gde je odsustvo naše volje isključeno.
Niko nam ne može reći šta "treba" da uradimo jer taj neko je različita osoba i ne nosi našu ličnost u sebi. Možemo poslušati kada tražimo savet.
Ne postoji vreme za male i velike odluke ako nije naše vreme.
Ne postoje godine za nešto, samo ograničenje, usađeno ili umišljeno.
Ne postoji ništa osim slobode koju najmanje koristimo jer su tuđe reči i misli nevidljiva prepreka koja najviše progoni.
Ne postoji mera tuđeg očaja u našoj nadi, jer tuđa iskustva nisu naša. Ako neko živi zbog materijalnog dobra i "sigurnosti", i u svemu tome nema zadovoljstva i nema sebe, ne mora da prosipa savete kako ne postoji ni ljubav, ni Bog, jer je istorija dokazala da se loše stvari dešavaju zbog crnila u ljudima.
Ratove i sukobe nisu nikada izazvali oni što imaju sebe već hoće tuđe. Zlo nikada nije poteklo od skromnog srca koje veruje u dobro, već od gorčine ograničenog.
Tako je od početka sveta i uvek će biti. Svetlo i tama, dan i noć u ljudima.
Share:

Mašina za putovanje kroz vreme u Plavoj jabuci

 Priča vremenskog putnika.

Alisa živi spokojno i uspešno, još je učenica koja izučava fiziku i uzgaja biljke, povrće i plave jabuke, u dvorištu svoje kuće gde živi sama. Po njenom dnevniku godina je 2060. i putovanje kroz vreme sasvim je normalno zanimanje i više nije nikakva tajna. Godine i dane više ne broje i ne obeležavaju kao što su to njihovi preci radili, sada priroda određuje koliko će trajati čas, obdanica, noć i godina. Ona u svom dobu ima devetnaest, dok bi u starom svetu imala trideset osam. Ima vremena za sve, priroda je udesila da ljudi više nikuda ne žure. Međutim, u njen život ušetao je Damjan, vremenski putnik, koji predlaže da zajedno putuju kroz vreme, i to na posebne zadatke, u godine koje su istorijski bitne. Prvi odlazak je u San Francisko, gde u 1967. godini, Alisa upoznaje Hipike i upoznaje i samu sebe. Zaljubljuje su u Damjana, o čemu nije razmišljala u svom dobu, jer tamo emocije još nisu došle u red, u skladu sa prirodom. I dok se među njima ne događa ništa osim saradnje i drugarstva, odlaze u Beograd, u daleku 1970. gde upoznaju najvažniju ličnost stare Jugoslavije, da bi mu preneli važnu poruku...Zatim se put nastavlja u 2018. pa u godinu gde se stari svet sasvim preobrazio u novi, u 2025. U Jerusalim, gde je ponovo nečemu došao kraj, ali i početak....



Odlomak ( San Francisko, 1967.)

Hejt - Ešburi,
Alisa, Alisa, divno ime… Naša sestra… Lepa si…”, čula sam
njihove komentare. Plesali smo, šetali, pevali, dali su mi čokoladice i voće. Odbila sam travu koju su umotali i pušili, znala sam šta je to. Malo je falilo da izgubim kontrolu, ali nisam bila spremna da se osramotim. Oni su od njenog dejstva bili još luđi i raspoloženiji, mada su neki i popadali na zemlju kao da će zaspati na njoj. Miris dima stigao je do mojih nozdrva, privlačno i poželjno. Kao da sam zadrhtala i poželela da probam što i oni. Jedan je to primetio i ponudio mi zamotuljak, ali sam odbila. Nije navaljivao, smejao se dobroćudno, dok mu je plava duga kosa ličila na vilenjačku. Toliko sam volela bajke o vilama i vilenjacima, a on me je podsećao na njih. Obuhvatio me je oko struka i prislonio moj obraz uz svoj. Nije bilo nikakave bliskosti osim drugarske.
Zavrteli smo se ukrug, učio me je nekom novom plesu. Smejala sam se kao luda dok je potisnuta emocija, neka nejasna, nepoznata, izranjala iz površine i mutila mi raspoloženje. Desila se onda kada sam gledala kako devojke plešu oko Damjana.



Beograd, 1970.


„Izlazi, negde smo kod ulaza u Beograd. Tako bi trebalo da bude."
Sve je bilo previše slično onome što sam videla u San Francisku. Nalazili smo se na nekoj poljani, dovoljno daleko od grada, dok je zgrada bila ogromna i siva, zaštićena žičanom ogradom.
Videla sam kamione Jugoslovenske narodne armije, nekoliko uniformisanih vojnika i civila. Na jednom prozoru vijorila se zastava Jugoslavije. Prepoznala sam zvezdu petokraku, koja je bila jedan od najvažnijih simbola te države. Svidela mi se zastava, izgledala je lepo i pozitivno, podsećala na pobedu.
„Došli smo usred bela dana. Ovde je odmaklo i jutro. U San Francisku je bilo tek svanuće”, bilo je prvo što je neko od nas dvoje reklo.
„Neka smo, oni najbolje znaju da li nas neko vidi.”
„Sada će nam biti lakše, govorimo isti jezik.”
.....................................................
.
„Dobro nam došli! Ja sam Tamara”, prva nas je pozdravila ljubazna gospođa, naučnica, kako smo kasnije saznali. Srdačno je pužila ruku i upoznavanje je počelo.
„Ivan”, kratko se predstavio muškarac, sada malo ljubazniji.
Gledao nas je sa simpatijom koju smo stekli kada nas je dobro odmerio.
Krenuli smo za njima dok su vojnici lako i stručno preterali letilicu u dvorište, pa sa druge strane zgrade, u odaje spremne za leteće objekte.
„Znači, 2060. godina? Još nismo imali putnike iz tako daleke budućnosti”, obratio nam se Ivan.
Ćutala sam, nije bilo mesta za moje mišljenje, osim ako me nešto ne pitaju. Damjan je zadužen za razgovor.
„Tako je. Mi smo iz unutrašnjosti Srbije, 2060. Nismo iz Beograda jer su svi naučni instituti prebačeni u manje gradove. Fizičari su tražili da rade u miru i tišini. Ako se pitate za Beograd, da li postoji – da, postoji, i isto ime nosi. Ali su mnoga napuštena zemljišta i sela pretvorena u mirne i srednje ili male gradove.


Ova umetnička slika je pravi, čudesni znak u vezi Plave jabuke. U leto 2019. pisala sam na blogu priču u nastavcima, pod nazivom Priče vremenskog putnika. Bilo je to nešto lepo i opuštajuće, prvi put sam se upustila u naučnu fantastiku. Nije mi značila ništa posebno ali sam imala čudan predosećaj u vezi priče, kao da postoji nešto što ne znam i da će ipak da bude važno. Napisala sam deveti nastavak i otišla na odmor. Tamo me je, na zidu hotelske sobe, čekalo iznenađenje - slika koja mnogo podseća na poslednji događaj koji sam opisala u priči. Previše podseća na maslinjak u bojama, na nebo gde se smenjuju boje, kako na nebu, tako i na zemlji, gde i samo drveće počinje da izgleda neobično. Nakon godinu i po dana, rešila sam da napišem knjigu čija će podloga biti priča sa bloga, i to 27.01. 2021. Istog datuma, sledeće godine, dogovorila sam se sa izdavačem za štampu knjige. Sve je u krugu, sve je povezano, ponešto isplanirano za nas i kada to ne znamo. Krenula je u štampu, čuvenog datuma 22.02. 2022.
Imamo podršku, samo je treba oslušnuti, iznutra.

Odlomak (putovanje u 2025.)
Ceo maslinjak na Maslinskoj gori bio je prepun plodova raznih boja. Svako drvo i krug oko drveta, sve je bilo ispunjeno ogromnim plodovima masline. Bili smo jedni od mnogobrojnih koji su došli to da vide. Ljudi su kupili plodove sa zemlje i oduševljavali se koliko su ukusni.
„Masline kao jabuke, u raznim bojama. To je ono što je u našem vremenu normalno”, rekla sam dok sam osetila opojan miris nečeg nepoznatog.
„Znam, ali to je za njih čudo. Pogledaj koliko je rodilo, može se prehraniti pola grada.”
„Osećaš li miris? Kao med u vazduhu.”
„Osetio sam. Hajdemo bliže. Malo sam razočaran, ali ipak je ovo nešto istorijsko. Za njih je čudo ono što je nama normalno. Oni do sada nisu imali plavu maslinu.”
Poveo me je za ruku, imala sam osećaj da ulazimo u drugu dimenziju, u bajku. Ljudi su se radovali najnovijem daru prirode dok se na nebu stvorila duga prejakih boja.



Share:

Plava jabuka - priče vremenskog putnika

 Sada je uvek

Godina je 2060. Devetnaestogodišnja Alisa živi u svetu mira, obilja, tamo gde nema podela, bolesti, politike i netrpeljivosti. Njen svet već više od tri decenije uživa u blagodetima koje je donela Velika Promena izazvana dotadašnjom neumerenošću ljudi i njihovim pogrešnim izborima. Priroda se vratila svom praobliku ne ostavljajući ljudima drugog izbora osim da to prihvate, pružajući im tako mogućnost da žive lakše, lepše i mirnije. Ali ljudska priroda je ostala ista, a njegova potreba za novim spoznajama, istraživanjem i otkrivanjem nepoznatog u svim svetovima i svim vremenima stavlja ga u poziciju putnika-tragača. Tako se i mlada Alisa, zajedno sa svojim prijateljem, upušta u pustolovinu koja pomera granice pojavnog, postajući ono što je u njihovom svetu sasvim uobičajeno, a njoj oduvek privlačno – vremenski putnik.
Beležeći u svom dnevniku sve misli, opažanja i osećanja koja se javljaju na putovanjima u bližu ili dalju prošlost, Alisa ukazuje na sve razlike između ovovremenog i onovremenogčime otvara pitanja ljudske prilagodljivosti, mogućnosti prihvatanja novog i neminovnog i njegove sposobnosti da uči. Najvažnije, Alisina priča ukazuje na ono što današnji čovek često zaboravlja, a u njenom svetu je gotovo imperativ – vreme ne postoji onako kako ga mi doživljavamo, i ne postoje prošlost i budućnost. Vreme nam je dato da bivamo u trenutku, da mu se predamo i ispunimo ga najbolje što možemo. Jer sve što je bilo, i sve što će biti, jednom je bilo sada. I čovek je, da bi spoznao sebe i dosegao sreću, dužan da shvati, i to snažno prigrli, da je samo sada važno i da je ono uvek.
                                                                    Tamara Đuran
                                                                    Nova POETIKA

Knjiga se može naručiti preko sajta izdavača: https://novapoetika.com/knjizara/plava-jabuka-slavica-mijatovic/









Share:

Princ spoznaje i proročanstvo Despota Stefana Lazarevića

 BESPLATNA ELEKTRONSKA VERZIJA KNJIGE

https://issuu.com/lazarjanic/docs/princ_spoznaje


(U svom romanu Princ spoznaje Slavica Mijatović iznosi intrigantne teze koje se kose sa istorijom i u sasvim novom svetlu predstavljaju srpsku srednjovekovnu vlastelu. Despot Stefan Lazarević imao je neobičan izgled i pogled - nasleđen od Sare, kćeri Isusa Hrista i Marije Magdalene i bio je - jedan od izabranih...
Da li je Stefan bio zadužen za očuvanje drevnog učenja i izvornih reči Sina Božijeg?!)
Odlomak
"Те ’’чаробне’’ 1408. позваше ме на двор код Жигмунда, да би се договорили о оснивању Реда Змаја. Краљ је те године по други пут ступио у брак, и то са петнаест година млађом, Барбаром Цељском. Моћна жена, која је подржала Жигмунда у свему, и помогла у оснивању Реда. Данас је позната по својој вештини бављења алхемијом. Из папиних одаја одјекнула је вест да је она зла магијашица, па је народ прозва ’’црна краљица“. Барбара носи црни огртач, јер је то плашт који на себи носе алхемичари. У замку Жигмундовом чекало ме изненађење, једно од најлепших које сам икада доживео. Очекивао сам да ћу бити једини гост, јер ми је познато да ће Ред званично бити основан пред крајmгодине.Ушао сам у салу за пријем гостију. Уместо самог краља и краљице, присутни су били најугледнији властелини из Угарске и суседних земаља. Многе од њих нисам познавао. Жигмунд и Барбара седели су у предњем челу, а ’’Змајеви“, десеторица са леве, и једанаесторица са десне стране стола. У трену када сам ушао устали су сви, и поклонили ми се. Застао сам и размишљао, можда се налазим у сну. Шта се
дешава? Гледали су ме са поштовањем и дивљењем. Очекивали моју реакцију на изненађење. Жигмунд ми је кренуо у сусрет, ширећи руке.
’’Стигао нам је двадесет други, а први међу витезовима!
Добро нам дошао, Стефане!“
’’Опростите ми... Шта се дешава данас?“
’’Објаснићемо ти.“
Повео ме је да седнем са његове десне стране, док је са леве седела Барбара. Млада, висока жена, гледала ме је радознало смеђим, крупним очима. Пружила ми је руку, и изговорила своје име. Носила је на себи зелену хаљину и преко ње црни огртач, преко којег се расула коса боја лешника. Краљ је поносно представио своју жену: ’’Моја госпа, на коју сам поносан. Најлепши део мене.“

’’Част ми је. Прави си срећник, краљу мој. Да ли је оснивање Реда данас?“
’’Управо ћу ти објаснити.“
Загонетно се осмехнуо и устао, поклонивши се господи испред себе.
’’Моја духовна браћо, данас је 22. март. Пролећна равнодневница, дан када природа васкршава и датум рођења наше Госпе Марије Магдалене. Датум рођења свих светих пророчица и Изабраних девојака које су потекле од свете лозе, и очувале учење кроз векове. Поштовани Стефане, двадесет два витеза које видиш пред собом, биће оснивачи и вође Реда. Ти си први и почасни, јер имаш свето порекло, и јер си Изабрани. Моја жена и ја имамо надмоћ над католичком црквом, и демонска инквизиција не може нам ништа. Због тога, бићемо пред светом оснивачи Реда, у циљу заштите нашег тајног рада. Овај састанак данас јесте оснивање Реда, али за остали свет, оснивање ће бити у децембру. Ми смо продужетак одметнутих Темплара који чуваше тајне свете, и дадоше за њих животе.Имамо међу собом светог човека, који ће међу нама бити као месец међу звездама. Његова духовна моћ биће нам од највеће помоћи. За јавност ми ћемо бити борци против јеретика и Турака, али истина је да ћемо се само против Турака борити, јер они су велика освајачка неман. Наш задатак биће чување наше духовне браће, заштита потомака из светих лоза, и чување светих списа. Наша духовна породица у Угарској чува одбачена јеванђеља од непроцењивог значаја. 
Из генерације у генерацију ризиковали су животе, чувајући светиње којих се Ватикан плаши. Штитићемо најстроже тајне, помагаћемо ширењу учења, а да нема настрадалих. Објавићемо да симбол змаја показује на злу аждају коју убијамо, али ми знамо да то није истина. Свако од нас имаће на својој територији или замку школу, у којој ће се тајно предавати учење Назарена. Сви ћете морати издржавати уметнике, које ће вам сам Бог послати. Наш задатак је и садашњост и будућност. За будућност остављамо поруку, када дође време слободе...“




KO JE KO?

Prorocanstvo Despota Stefana Lazarevića
"U vinograd će uci vuk da ga kao čuva, a u stvari, teško tebi vinograde, jer ćeš nastradati dok berači ne dođu. Posle dolaska berača koji će oterati vuka, u vinograd će ući "ubožajši" Jovan čija glavna osobina biće skromnost u ophođenju i neveliko materijalno bogatstvo."




Share:

Ekološka svest

 " Da sam ja neko..."

Uvela bih obaveznu ekološku svest, od sedme godine života do duboke starosti. Ako ste pokazali brigu zbog rudnika u Srbiji, pravo je vreme da pokažete ljubav prema sredini tamo gde još nije ništa urađeno.
- Prestanite sa bacanjem mladunčadi po ulicama, sa ostavljanjem odraslih životinja.
- Otvorite azile koje će biti pravi dom za napuštene životinje, da ne osete gubitak i patnju.
- Prestanite pljuvati po ulicama.
- Prestanite bacati maske i ostalo đubre.
- Prestanite misliti kako je samo važno vaše dvorište.
- Prestanite bacati opuške i čistite za svojim ljubimcima kada vrše nuždu po gradu.
- Tokom letnje žege oblačite svakog jutra čistu majicu.
- Nakon izleta u prirodi koji su pretvoreni u ždranje, čistite za sobom ono što ste doneli kao pribor za jelo.
- Objasnite deci zašto služi korpa za otpatke, posebno besnim tinejđžerima da ne lome te korpe, klupe po parku, da ne šaraju zidove.
- Prestanite prskati sladunjave parfeme u javnom prevozu.
- Prestanite vršiti nuždu po šumama.
- Pretanite parkirati auta po trotoarima i parkovima, smrada i gužve je dosta.
- Prestanite se nabijati u redovima jedni na druge, bez obzira gde ste.
- Prestanite bacati u vodu razni otpad.
- Ukinuti shvatanje je da svoje dvorište jedino bitno na planeti.
- Prestanite zagađivati turistička mesta, nigde se ne može otići a da otpad ne leti na sve strane.
Ekologija nije politika i ekološka svest nije pomodarstvo. To je ono što dolazi iz čoveka i domaćeg vaspitanja.




Share:

U korak sa maštom


U našem društvu skoro svi smo odgojeni tako da se "uozbiljimo" kada odrastemo i da živimo ogoljeni crno - beli život. Sve dok ti ne bude dosta i osetiš da može drugačije...

Mašta nije budalaština već staza do realnosti u koju nismo juče verovali. Kada odrastao čovek mašta, dešava se uvod u moguću kreaciju, u novu stvarnost koju će stvoriti.

- Dok mašta, čovek diše slobodnije, zbog toga što razume da je vlasnik svojih misli i sposobnosti.

- Mašta otrkriva šta sve želimo i šta bismo mogli, šta nam se sviđa a da nismo bili ni svesni.

- Mašta daje odgovore kako i kada nešto možemo učiniti.

- Kako možemo rešiti probleme ili ih zaobići na putu do željenog cilja.

- Kreativna mašta odvodi odrasle na pravi put, pokazuje olakšice i svetliju stranu svega.

- Tek tada shvatamo šta bismo mogli, ako maštu pretvorimo u plan. Ne maštu da odemo na mesec, već da nešto posedujemo, da se borimo za nešto valjano ili odemo negde. Biramo načine srcem i mozgom, prelistavamo mogućnosti.

- Mašta otvara vrata za koja nismo znali da postoji.

Kada dve odrasle osobe razgovaraju o tome šta žele, sve započinje rečenicom : " Da mi je to i to, voleo bih, želim da..."

Zatim razgovor kreće u drugom pravcu: "A šta misliš da uradiš tako, da pokušaš...."

"Tačno, mogao sam tako ili onako..."

Zatim se mašta i pitanja pretvaraju u potvrdu, o ideji koja pokazuje mogućnosti, dolazimo do čitavog otkrića, do odgovora na pitanja koja nismo smeli ni da postavimo. Dolazimo do zaključka da su mnogi izazovi sasvim normalna stvarnost. I da rizik nije uvek rizik, već pravi put.




Share:

Utisci sa pustog ostrva

Mnogi od nas vrlo često požele da se izoluju na neko vreme, što dalje od svakodnevnice, da osete jednostavnost postojanja i bezuslovnu radost.


Vratiću se jer sigurno tako mora biti. Dotle neću pisati ni "S.O.S" ni "HELP",  jer ovde je sve samo ne pusto. Sve vrvi od života zato što nema ljudi da ukrote taj život. Nisam ni brodolomnik ni preživela iz aviona, ovo sam htela, namerno došla. Telefon mi je čitav, iskoristiću ga za uspomene koje ću zabeležiti na slikama, mreže nema, samim tim nema ni cinizma i pametovanja sa društvenih mreža. Ovde more ne smeta obali niti obali smeta moru i palmama, a sve te ptice proizvode divne melodije... Svež vetrić uveče i preko noći, taman da se odmoriš od vrućine, koju nije teško podneti jer je vazduh normalan, što mi poslednjih godina kažemo "proređen". Sve je dobro.


Moj šator za kamp, ispunjen je osnovnim stvarima i dobar je krov nad glavom,  vatru ložim za podgrevanje hrane i za kuvanje kafe. Ribe neću loviti, neka žive slobodno, nije moje prisustvo razlog da nestanu. Jesam čovek ali čovek može jesti i plodove zemlje. U blizini mi je ananas i kokos, visoko su, ali ću se popeti, uvežbala sam sve pred polazak. A moj polazak izazvao je buru, od pitanja da li sam luda do zaključka da ću umreti bez civilizacije već prve noći.  A meni je noć donela lep san, dok su jutra čarobna i dokazi da bajke postoje. Pesak je beo, voda prozirno plava. 
Peti dan sam ovde, brod će do ostrva svratiti tek deseti dan. Dovozi turiste na ostrvo, da malo iskuse divljinu i netaknutu lepotu. Možda se vratim sa njima, možda neki drugi dan. Već sam se navikla na pomisao da su svi bolesni problemi izveštačenog života iza mene. Pored mene su prošle zmije i gušteri a da me nisu ni primetili. Potpuno me poštuju.  Pronašla sam u šumi vodu, tako što sam kopala rupu gde je tlo vlažno. Izvire, ima je dovoljno, samo treba prokuvati. Uspela sam se popeti na drvo ananasa, obrađujem ga noževima koje sam ponela od kuće. Razmišljam šta bi bilo da sam stvarno izgubljena ovde, bez ičega...Preživela bih, jer je ostrvo veliko i postoji mnogo drveća sa plodovima,  a ima i vode. 
More je izbacilo školjke dok sam se borila da isečem ananas. Nisam uzela nijednu za sebe, uslikala sam ih, razgledala i uživala u njihovoj lepoti. Setila sam se jutarnje jurnjave u sivom gradu, podivljalog saobraćaja, visokih cena i šarenih izloga koji mame, gustog vazduha, stepenica, lifta.... Sve je to život i ja ću se vratiti, ali ću se  vraćati i na ostrvo. Jednom godišnje biće mi potreban podsetnik šta je stvarno postojanje, kada nema moranja i vremena, nema uslovljavanja i otrova iz ljudi. Potreban mi je zagrljaj netaknutog sveta koji mi  govori da vredim i da me nešto nevidljivo uvek voli.

Share:

Iz dnevnika mnogotrpljivih

Da li je dobro ćutati dok ti ispijaju energiju, a ne duguješ  ništa  nikome, niti si kriv dok ti kvare dane i mešaju se u tvoje dubine i tvoje misli? Trpeti zbog mira, da se ne posvađaš sa onim ili sa ovim, da se nastavi saradnja gde mora, da se neko ne naljuti, da ne pomisle pogrešno...Ćutati kada te optužuju osobe koje su ispunjene demonima besovima, prazne, opustošene i zajedljive, da li je ispravno?

Tražiš svoje i zaslužiš, kreiraš svoj raspored, svoje navike, svoje udobnosti, sitnice koje znače, stvaraš lepše dane, obojiš sivilo... I onda ti neko pokuša pokidati sve, srušiti nervni sistem, uneti nemir, zagorčati život...Nije dobro da sa takvima budeš u miru, još više da se plašiš hoćeš li ih uvrediti. Nije dobro sve radi mira, jer ne želi srce da ćuti, ono pati i želi da se brani. Nije dobro da pametan ćuti kada mu se dešava zlo i da čeka da će proći.. Pametan mora sebe da odbrani, da uzvrati, da pokaže napadaču gde mu je mesto. Pametan mora začepiti usta i onima koji su navodno dušebrižni pa mu savetuju kako da živi i šta da uradi, pametan mora sebe na prvo mesto da postavi. Pametan je jak i sluša samo Boga, jer je On jedini važan zakon iznad nas.




Share:

Sanjam da ćeš doći

 

 Sanjam da češ doći:

jer mirišu noći, a drveće lista,
i novo se cveće svakog jutra rodi;
jer osmesi ljupki igraju po vodi
i prolećnim nebom što od sreće blista;

jer pupe topole i kao da hoće
k nebu, pune tople, nabujale žudi;
jer u duši bilja ljubav već se budi,
i mirisnim snegom osulo se voće;

jer zbog tebe čežnje u vazduhu plove;
jer priroda sva se za tvoj doček kiti.
Cveće, vode, jablanovi viti,
sve okolo mene čeka te i zove.

Dođi! Snovi moji u gustome roju
tebi lete. Dođi, bez tebe se pati!
Dođi! Sve kraj mene osmeh će ti dati
i u svemu čežnju opazićeš moju
.

Desanka Maksimović



Share:

Suprotnosti

Lažna stvarnost - kada čovek priča drugima "Imam sve", a onda se noću probudi u brigama i sebi kaže " Nešto nije u redu".

Smešna stvarnost - kada neko ima novac a ne sme da ga troši, dok će neko podići kredit i otputovati na Maldive.

Dosadna stvarnost - kada slušaš druge dok ti daju savete i postavljaju pitanja, dok ti pojma nemaš koji je to vrag u njihovom životu.

Nenormalna stvarnost - kada ljudi dobiju decu da bi tako bili uspešni u očima drugih, a onda se i n igraju sa njima. Kada posle nekoliko godina braka govore šta su sve mogli dok se nisu "zarobili".

Stvarnost izvan pameti - kada žene smatraju da ništa drugo ne treba da budu osim što su majke i tako potpuno zanemare da imaju svoj prirodni identitet. 

 Stvarnost bezobraznih - kada se ljudi bez dece i braka smatraju nevažnima.

Stvarnost uspešnih - kada su pregazili preko mnogih da bi postigli što žele.

Stvarnost lažnih vernika - kada puna trpeza povodom verskog praznika označava veru u Boga  i pripadnost naciji koja slavi taj dan.

Stvarnost žrtvenika - kada roditelji guše decu sa žrtvama koje su podneli umesto da pitaju decu šta bi htela i da im pomognu u njihovom putu.

Stvarnost "dobrih ljudi" koji brinu za druge - kada mrze životinje i čine im zlo, nemaju saosećajnosti ni za mače ni kuče. 

Stvarnost "pametnih" - kada visokoobrazovani i dubokoumni "spašavaju" svet preko društvenih mreža.

Stvarnost "patriote" - kada voli svoj narod tako što mrzi druge.

I tako u nedogled.



Share:

Lepota osamdesetih - Autoput do neba, serija

Poslednja vremena u kojima je cenjena lepota pristojnosti i bezazlenosti, kada nije bilo sramota biti kulturan. Kada su žene imale šansu da budu ženstvene jer im to moda nije uskratila, kada je bilo potpuno normalno da muškarci budu đžentlmeni, kulturni  i vaspitani, a deca da uživaju u svom detinjstvu u raznim igrama napolju, u da puštaju zmaja od papira, vole kućne ljubimce... 

Postoji serija "Autoput do neba", koja se prikazivala u Americi od 1984. - 1989. godine, i jako mi je žao ako nikada kod nas nije bila ni prikazivana ni popularna. Zahvaljujući sajtu Biblijski filmovi, dobili smo šansu da je gledamo, svi mi koji želimo gledati lepa filmska ostvarenja, koja su snimljena krajnje kulturno, za svaki uzrast, sa moralnom porukom i nadom bukvalno za svakoga. 

Radnja serije prati Jonathana koji je anđeo na zadatku. Umro je mlad i ostavio porodicu za sobom, ali ga je Bog preobrazio u anđela, i poslao ga na zemlju da pomaže ljudima. Jonathan Boga zove Šef i putuje iz mesta u mesta, gde ga dočekuju različite sudbine ljudi, gde ima svega što se dešava u životu, od sreće do tragedije. Njegov zadatak je da izvuče iz ljudi ono najbolje, da iskoriste nove prilike koje su im ponuđene od Boga, da se pomire, pronađu svoje mesto u društvu...U svemu tome pomaže mu Marko, simpatični policajac u penziji, koji je ujedno i toliko komičan, čovek velikog srca. Sreli su se u prvoj epizodi, kada se Jonathan pojavio kao baštovan u jednom staračkom domu gde je radila i Markova sestra. Ne samo da je pomogao starcima da otkupe dom i pretvore ga u svoju kuću, nego je i tužnoj devojci pomogao da gleda život sa lepše strane, oslobodi svoju lepotu i pronađe ljubav. Kada Marko shvati da je njegov komšija i sestrin prijatelj, ni manje ni više nego anđeo, on ostavlja alkohol koji mu je pravio probleme, i moli Jonathana da krene sa njim. Od tada, kroz svih pet sezona serije, dvojica prijatelja putuju hiljade kroz kilometara pomažući  ljudima. 

Serija koja će vas oduševiti i probuditi mnoge uspavane lepote. Nije teško biti dobar i pristojan...



Share: