Sunce se razliva po Indijskom okeanu kao zlatno mleko. Na drvenom molu, okruženom palmama koje se ljuljaju poput uspavanki, stoji Lea. Njen avion je sleteo pre dva dana, ali vreme ovde ne teče kao kod kuće—ono diše. Svaki talas briše tragove jučerašnjice.
Došla je sama. Ne iz tuge, već iz potrebe da prestane da trči. Da sedne. Da sluša. Prvi put u godinama, isključila je telefon. Poneseni tereti ostali su na aerodromu, zajedno sa starim verzijama sebe.
Lea svakog jutra odlazi na istu plažu, gde lokalni starac, ribar po imenu Kavi, popravlja mreže. Ne priča mnogo, ali pogledi mu imaju težinu okeana. Jednog dana, pruži joj školjku i kaže:
„Nosi je sa sobom u vodu. Ako čuješ tišinu, spremna si da čuješ sebe.“
Zvučalo je kao metafora, ili kao šifra iz sna. Ali sledećeg jutra, Lea zaranja s tom školjkom. Talasi je obavijaju, a svet ispod postaje bezvremen. U toj tišini—bez signala, bez ljudi, bez zahteva—ona čuje nešto važno: sopstveni glas.
Ne savršen. Ne potpuno siguran. Ali istinit.
Kada se vratila na obalu, Kavi je samo klimnuo glavom. Nisu pričali. Nisu morali.
Nekoliko dana nakon što je pronašla tišinu u školjci, Lea je primetila nešto neobično dok je ronila blizu lagune. Ispod sloja korala i morske trave, na dnu plitkog grebena, bljesnulo je kamenje u savršenom luku. Previše simetrično da bi bilo prirodno. Radoznalost je pokrenula srce brže nego talasi što su plesali nad površinom.
Sutradan, uz pomoć Kavija, obezbedila je malu drvenu barku i krenula prema tom mestu pre svitanja. Voda je bila mirna, kao da i sama oseća značaj puta.
Kad je zaronila, otkrila je prolaz u steni, sav urezan simbolima koje nije mogla da prepozna, ali su joj se činili poznatim… kao sećanje iz sna. Prolaz je vodio do podvodne pećine, a u njoj—prostorija obrasla algama, ali jasno oblikovana: stubovi, niše, čak i oltar. Na sredini, ploča s urezanim krugovima i stilizovanom pticom raširenih krila.
U trenutku kada je dodirnula ploču, u pećini se upalilo difuzno svetlo—ne od struje, već od nekog fosforescentnog bića koje se probudilo. Prostor je počeo da diše. Nije bilo straha, samo osećaj: pripadam ovde.
Po povratku, Kavi je bio na obali. Ćutao je kao i uvek, ali kada mu je ispričala šta je videla, klimnuo je tiho i rekao:
„Ostrva ne skrivaju tajne. Oni ih čuvaju dok neko ne bude spreman da ih vidi.“
Lea je znala—ovo nije bio kraj njenog putovanja. Hram je bio poziv. A svet, jedno veliko srce koje čeka da bude oslušnuto.
Коментари
Постави коментар