U svetu koji nas svakodnevno ubeđuje da treba da jurimo ciljeve, popravljamo sebe, zarađujemo više, radimo brže i budemo “realni”, postoje ljudi koji su – reklo bi se – ostali van tog tempa. Ljudi koji se i dalje smeju punim plućima, kojima oči zrače iskrom kada vide balon u parku ili dugačku senku na zidu. Ljudi koji su zadržali dete u sebi.
Oni nisu naivni, ni nesvesni stvarnosti. Naprotiv, često su prošli mnogo toga. Ali su, uprkos svemu, odlučili da ne izgube radost.
To nije ona radost koja dolazi iz spoljašnjih postignuća – kada nešto kupimo, postignemo ili osvojimo. Ne. To je bezuslovna radost, ona koja se javlja iznutra, bez posebnog razloga. Čista, tiha, iskrena. To je onaj osećaj kada osetimo zahvalnost samo zato što dišemo. Kada nas sunčeva svetlost na licu podseti da smo živi. Kada se setimo kako je čudo što uopšte postojimo – i što svakog dana imamo novu šansu da budemo.
Ljudi koji su zadržali dete u sebi nisu detinjasti, nego detinje radosni. Njihova sposobnost da se igraju, da se dive, da veruju u čuda – ne čini ih slabima, već duboko živima. Oni i dalje postavljaju pitanja koja odrasli zaborave: "Zašto je nebo plavo?", "Kako li izgleda jedna kap kiše iznutra?", "Šta ako je sve ovo jedan san?"
Takvi ljudi ne traže od života da im stalno nešto daje. Oni znaju da je i ono malo – mnogo, ako mu damo pažnju. Oni se ne stide što su emotivni, osetljivi, što vole da se smeju sitnicama. Njihova unutrašnja sloboda je zarazna. Kada si pored njih, i sam počneš da vidiš svet drugačije – jednostavnije, nežnije, lepše.
U društvu koje nas često gura da postanemo "nešto", oni nas podsećaju da je dovoljno da budemo ono što jesmo.
Zadržati dete u sebi ne znači ostati nezreo. To znači zadržati dušu budnom. Ne zaboraviti da svet nije samo obaveze, računi i zadaci. Svet je i miris jutarnje kafe, i zvuk smeha, i dodir ruke, i vetar kroz kosu. To su stvari koje dete u nama uvek vidi, čak i kada ih odrasla verzija nas previdi.
Zato, ako primetiš da se često smeješ bez razloga, da te još uvek gane zalazak sunca, da veruješ u dobrotu, da ti srce zatreperi kada pustiš balon u nebo – čestitam. U tebi još uvek živi ono dete koje zna da je radost postojanja najvažnija od svih.
Ne izgubi ga. To je tvoj kompas. Tvoj dar. Tvoj pravi dom.
Коментари
Постави коментар