U malom selu podno Zlatara, gde se putevi pretvaraju u staze a tišina u pesmu ptica, živela je baka Darinka. Njena kuća imala je dvorište puno lavande koja je, svake godine u julu, mirisala jače od svih uspomena.
Jednog jutra, dok je sunce još lenjo posmatralo planinske vrhove, Darinka je pronašla pismo ispod kamena kraj starog bunara. Pismo je bilo bez adrese, ali pisano poznatim rukopisom — rukopisom njenog muža Dragutina, koji je nestao tokom rata pre više od pedeset godina.
U pismu je pisalo: „Ako ovo čitaš, znači da je lavanda preživela. A ako je lavanda tu, i ti si.“
Darinka nije zaplakala. Samo se nasmejala i sela u senku velikog duda. Zatvorila je oči, a vetar je ponovo zamirisao na mladost, lavandu i jedno proleće koje nikada nije do kraja prošlo.
Коментари
Постави коментар