Nekada sam želela da me svi vole. Da se dopadnem. Da budem fina, dobra, skromna.
A onda sam se probudila – umorna, slomljena i izgubljena od tolikog udovoljavanja drugima.
I tada se desilo nešto važno:
Shvatila sam da ljubav prema sebi nije luksuz. To je osnova. Temelj. Životna nužnost.
Kada zavoliš sebe, ne moraš više da se dokazuješ.
Ne moraš da trčiš za tuđim aplauzima.
Ne moraš da se pravdaš, objašnjavaš, izvinjavaš zbog toga što jesi.
Baš me briga za sve što nije moje.
Za tuđa očekivanja.
Za kritike koje dolaze iz nečijeg nerazumevanja.
Za pravila koja guše dušu.
Za „šta će reći svet“.
Jer svet uvek nešto ima da kaže.
A ja imam sebe.
I više ne idem protiv sebe da bih bila „dovoljna“ nekome drugom.
Zato biram da volim sebe.
Da budem svoja.
Da budem slobodna.
Da kažem NE kad mislim NE.
I da stanem iza svog DA, bez griže savesti.
Volim sebe. I baš me briga za sve.
To nije bunt.
To je mir.
To je sloboda.
To je nova ja.
Коментари
Постави коментар