Na vrhu planine, gde je vazduh bio tanak i svež, a šuma šaptala drevne pesme, došla je jedna devojka — pisac. Nije ponela mnogo, samo svesku od debelog papira, olovku i mali ranac sa stvarima koje je smatrala dovoljnim za novi početak.
Grad, u kojem je do juče živela, bio je prepun buke, obećanja koja su se raspadala i reči koje niko nije zaista slušao. A ona je oduvek osećala da pisac mora da pronađe svoje mesto tišine, da bi mogao da čuje ono što drugi ne umeju.
Na planini, dani su tekli drugačije. Ujutru ju je budio miris smole i zova ptica, uveče su joj društvo pravile zvezde koje su svetlele kao reči neizgovorene pesme. Sedela bi ispred male drvene kućice koju je pronašla, i počinjala da piše. Nije znala kome piše, ali rečenice su dolazile kao da ih neko šapuće kroz vetar.
Prvo su to bile jednostavne slike: kamenje pod mahovinom, zvuk izvora, svetlost koja se preliva preko snežnih vrhova. A onda, polako, u njenim tekstovima su se pojavljivali ljudi koje nikad nije upoznala, događaji koje nikad nije doživela. Kao da planina nije bila samo priroda — nego kapija, koja otvara priče skrivene u srcu sveta.
Shvatila je tada da ne počinje iznova bežeći od starog života. Počinje iznova tako što se vraća sebi, svom unutrašnjem glasu.
Jednog jutra, dok je sedela na steni i gledala dolinu obasjanu suncem, zapisala je:
„Pisac ne traži publiku, već istinu. A kada istinu pronađe, publika pronađe njega.“
I tada je znala da je njena priča zaista tek počela.
Коментари
Постави коментар