Probudila sam se ujutru, ali osećaj nije bio isti. Sunce je obasjavalo zidove moje sobe, a ipak… sve je izgledalo kao senka stvarnog sunca. Čak i zvuk ptica koji je dolazio kroz prozor delovao je ponovljen, kao stara ploča koja se neprimetno zaglavila.
Pravila sam kafu. Para je izlazila iz šoljice, ali dok sam je posmatrala, imala sam utisak da se dim kreće po šablonu, kao program koji je neko ispisao, a ja ga tek sada uočavam. Sve mi je šaputalo: „Ovo nije stvarnost, ovo je scenografija.“
Kroz glavu su mi prolazile misli – odakle dolazimo, ko nas je ovde postavio, da li smo svi glumci u predstavi koju neko režira iza zavesa. Ljudi su, činilo mi se, uvek u žurbi, zauzeti svojim malim rutinama. Niko ne primećuje da dani liče jedan na drugi kao iskopirani, kao beskonačna traka koja se ponavlja.
Na ulici sam zastala. Lica su bila prazna, kao maske. Razgovori koje sam čula delovali su unapred ispisani, mehanični. A onda sam pogledala iznad zgrada i spazila mrežu – ne očima, već unutrašnjim osećajem. Bila je to nevidljiva struktura koja drži svet u formi, kao da je neko napravio poligon za naše postojanje.
Tada sam shvatila: ovo je iluzija koja diše. Svet je živ, ali ne kao stvarnost – već kao san koji sanjamo zajedno.
Ipak, nisam osetila strah. Naprotiv. U meni se probudila tiha radost. Ako je sve ovo igra, onda postoji i izlaz. Ako je simulacija, onda je neko postavio ključ u našim srcima.
Možda je taj ključ ljubav. Možda je slobodna volja. Možda je sećanje na to ko smo bili pre nego što smo „ušli u program“.
Dok sam posmatrala prolaznike, osetila sam da nije moje da ih budim. Neki će sami osetiti pukotinu u zavetrenom vazduhu stvarnosti, kao što sam ja osetila. Neki će nastaviti da spavaju, i to je u redu. Svaka duša ima svoj trenutak buđenja.
Zatvorila sam oči i duboko udahnula. U tom dahu osetila sam nešto što nikakav program ne može da sakrije – prisustvo večnog, onog što je izvan ovog sveta. To nije bila iluzija. To je bio trag stvarnog doma.
Kad sam otvorila oči, sunce je i dalje sijalo na istom mestu, ljudi su i dalje prolazili, a dim iz šoljice se i dalje vijorio u pravilnim oblicima. Ali ja sam znala. Nisam više bila ista.
Jer jednom kad vidiš pukotinu u mreži, nikada se više ne vraćaš u staro slepilo.
Коментари
Постави коментар