Na rubu vidljivog sveta, postoji pogled koji ne traži očima. To je Oko Istine – drevni simbol onih koji znaju da najdublje stvari ne govore, već šapuću iznutra.
Ispod tog oka, kaplju tri suze. Nisu to suze bola, već ključne kapi – svaka od njih otključava vrata u svet koji ne pristaje da se vidi spolja.
Prva suza je Strah.
Ona te pita: Da li si spreman da izgubiš sve što nisi ti, da bi postao ono što jesi?
Ko beži pred njom, ostaje u lavirintu senke.
Druga suza je Sumnja.
Tiho šapuće: Da li veruješ samo u ono što ti se nudi, ili i u ono što te zove iznutra?
Ko je odbaci, ostaje u svetu bez dubine.
Treća suza je Moć.
Blistava, zavodljiva. Pita te: Šta ćeš učiniti ako ti bude povereno ono što niko ne bi smeo znati?
Ko padne pred njom, zatvara poslednja vrata svetlosti.
Između oka i suza – plamen. On ne gori meso, već gori laži. Ko kroz njega prođe, ne nosi više masku, već svetlost.
A iza svega, knjiga. Ne u rečima, već u biću. Pisac te knjige – Isus, učitelj bez olovke. Pisao je dodirom istine, rukom što je dotakla i smrt i večno.
Zato, ne traži knjigu samo ispod kamena.
Traži je u trenutku kad treća suza dotakne tlo, a ti i dalje stojiš – nepobeđen.
Коментари
Постави коментар