Odlomak iz knjige "Plava jabuka"
(Utisak vremenskog putnika)
Ne može se dokazati, ne može se pokrenuti ni zaustaviti, ne može se videti. Možda smo mi vreme, živa bića, ljudi i životinje, koji se menjaju u prostoru, sazrevaju u svom postojanju. Možda je sve samo prostor i postojanje u sadašnjem trenutku. Neobjašnjivo i neshvatljivo ljudskom prizemnom umu.
Ljudski um žali za mladošću, žali za onim juče, stvara predstavu o starosti kao da je propast a ne privilegija, ljudski um žali sebe i pokreće iznova nove, nametnute programe.
Ljudski um je pakao koji je izrodio priču o paklu i demonima, sva priča o tamnoj stvari Univerzuma jeste u ljudskom umu.
Čovek je ograničen kazaljkama na satu, prestrašen od brzog protoka vremena i od sedih dlaka, od nezavršenog posla i od mraka, od novog jutra.
Čovek je rob minute i godine, dok one možda samo na časovniku postoje.
Čovek nikada nije stigao do tzv. budućeg vremena jer je ono uvek, iznova Sada.
I dok se zamaramo koliko je kome godina i ko je šta u svojim godinama postigao, svakog novog jutra ponovo je naše Sada.
Коментари
Постави коментар