Kontra
Kada je čovek zaposlen tamo gde je svakodnevna dinamika, nema vremena za strah i paniku ali vidi odakle se oni serviraju. Lično imam iskustvo sa tim, više razmišljam kako ću sutra izgurati naporan dan, bez obzira kakva je situacija u svetu. Od umora ni telo ni um neće da se brinu i straše. Ali postoje mediji i postoje njihovi poklonici, nesvesni. Pojedinci koji uživaju da nazovu ili zaustave prijatelja, komšiju, rođaka, ili da mu dođu na kafu sa jednim istim pričama. Mnoge žene, tzv. domaćice i požrtvovane majke, predane supruge, sve će učiniti da od njih čujete neke loše vesti.
Moraju vam preneti naslov iz novina, moraju vam reći ko je zaražen ili umro, moraju vam preneti što više informacije, jer je to za njih plus. Smatraju da jedva čekate takvo uzbuđenje. A vi, ako želite samo lep razgovor sa nekim ili prijatnu atmosferu i tišinu u svojoj kući, ako želite smeh, bićete razočarani. Znam po sebi. I kako bi uspeli da te osobe ne povredimo, ostaje nam samo da udarimo kontru i da preokrenemo temu na nešto lepo i vedro, prvo što nam padne na pamet. Saslušati paničara da ispriča šta ima, ne primiti se previše na sveže informacije i zatim se odjednom setiti nekog bezazlenog ili smešnog slučaja koji ste videli ili čuli danas, anegdotu s posla...Predložiti sagovorniku laganu knjigu ako je čitate, televizijski kanal sa komedijama ili samo lepim i naučnim emisijama. Prijateljski udariti kontru u pokušaju da osoba preko puta nas oseti koliko postoji lepših tema za razgovor. Često se za ovakve ljude govori da su energetski vampiri, ali možda samo traže našu pomoć, nesvesni toga.
Zahvalnost Nori, Agati i Danijeli
Prisustvo istine
Istina se oko nas oseća. To je kao zgusnuta masa, ćuti i postoji, osećamo je u najmračnijem delu sebe, u delu podsvesti koji je potpuno netaknut. Mir koji te uporno gleda u oči, iritira ili raduje, a može neizrecivo da boli. Istina kao težak pritisak ili gust vazduh u nama i oko nas, čeka da je prihvatimo, da se pomirimo sa njom. Pošto je večna, ne plaši se uništenja ili da će nešto izgubiti u vremenu, njeno strpljenje je neograničeno. Možda bi se moglo pobeći od nje kada bi još nešto postojalo. Laži ne postoje, to su reči, ne i dela. Možda bi se ljudi mogli sakriti od nje jer ona neće da zove, ali sve se dešava da bi nju dokazalo. I laži su dokaz istine.
Ako me pogledaš
Pisana reč je moćna
Pisana reč ima najveću moć, nije ograničena vremenom i oblikovana je pažljivo. Ne zaboravlja ništa i detalje ispituje, dopire iz dubine čovekove i nema povišen ton. Pišemo i kada se svađamo ali to ne para uši, izjavljujemo ljubav i radost pisanjem a da ne pocrvenimo. Pisana reč ostaje u vremenu jer je bezvremena, ostaje kao dokaz istine ili laži, svejedno, uvek postoji razlog.
Lepota u pisanoj reči ima nešto spasonosno za one koji traže utehu, ima podsticaj i moć da pokrene. Svaka knjiga koja nas je zadivila ostaje deo nas zauvek. Pamtimo rečenice, događaje, likove, prisećamo se rado. Pisana reč je muzej za sebe, dar od Boga, najlepša kreacija, najbolje ispoljavanje čovekovih osećaja i misli.
Odlomak iz romana Elez - (Martina ljubav)
''Moja želja luda je, moja je ljubav tiha, čežnja nepodnošljiva, emocije razaraju svaki atom... Ugrožena sam. Od čiste, bezuslovne ljubavi, od osećaja da je isto ovako bilo i hiljadama godina unazad, da sam istu dušu volela i onda, kad sam bila neko drugi, u drugom životu i na drugom kraju sveta... Pratim znake koje Univerzum šalje, sve me upućuje na njega... ja sam sada alhemičar. Pretvaram od slova reč, od reči slogan, od slogana poruku. Hodam
Eseni - ljudi iznad svog vremena
Odlomak iz knjige ''Sveti gral, sveta krv''
Na svojoj strani
Pronađi me
Molitva Magdaleni
Iz dnevnika jednog alhemičara
Pretvaram noć u dan...
Zakačim sunčeve zrake na oči da ne može mrak dopreti, ni do zenica a ni do mozga. Pretvaram poraze u inspiraciju, ozbiljnosti u šalu, ružno u ništavilo, bes u spokoj, patnju u moć.
Odabiram ono što volim i zalivam svakodnevno ljubavlju. Mislim o svemu što volim, opisujem ono što volim, sipam u kalup energiju emocija onome što volim. Iz kalupa oblikujem dramu. I to što volim raste. Ljubav prema svemu što osećam, briše sve što nije valjalo i sve iluzije nestaju. Ne mislim o onome što ne volim i tako mu ne dajem prostora za ostanak.
Preobražavam nametnutu dramu u željenu stvarnost.
Oslobađam okova i slušam svoju dečiju stranu. Dete u nama je moćno, samo je bitno da nismo željni prisilnog starenja. Slušam svoju dubinu, gledam sebe u oči pred ogledalom. I pitam sebe: "Šta voliš?"
Nema zlata koje se pretvara iz olova, nema tog zanata, bespotrebnog, smešnog.
Pretvara se spoljašnje olovo u unutrašnje zlato. To je alhemija.
Traže me vekovima, žele znati što ja znam. A što imam ja, imaju i oni.
Traže pogrešno i na pogrešnom putu.
Alhemičar vidi vazduh, priča sa vodom, razume jezik životinja, izaziva kišu iz oblaka, moli sunce da greje, vetar da zafijuče jače... I to sve kada je potrebno.
Ja nisam tajna, ja sam istina u svima nama.
Kada ljubav dođe
Doživiš i taj osećaj da više ne postojiš. Nema ni sveta oko tebe, sve je laž i nije te briga šta se dešava. Ili postaješ bezosećajno stvorenje, ne možeš više ni plakati a ni smejati se. Sutra ne vidiš, niti sanjaš i želiš, a sklanjaš se od ljudi, maštaš o šumi, livadi, pticama i planini. Dolaziš kući, spuštaš zavese i zatvaraš prozore, telefon na nečujno... Niko te više ne voli, osim kućnog ljubimca, ako ga imaš, i niko te ne pita šta ti je. Dolazi kraj, mrak je pao, gust, hodnici kojim koračaš su predugački, tražiš vrata kroz koja ćeš pobeći... Shvataš jezivu istinu, da se pretvaraš u čudovište.
Ako je ostalo i malo svetla u nekom ćošku svesti, ona će se pojaviti, i to posle najgušćeg mraka. Jer, čim se svetlo upali, u sobi više nema mraka, i to ga proguta u deliću sekunde. Nekima se ovo buđenje dogodi u vidu bezuslovne ljubavi. Shvatiš da toliko voliš nekoga, do te mere, da se ponovo preobražavaš iz čudovišta u ljudsko biće, a mračnih hodnika više nema, prošao si kroz vrata koja su se sama otvorila. Osećaš se plemenito, kao da ti oreol obasjava glavu. I ništa ne očekuješ, osim da to biće koje voliš bude srećno, i da toplina, koja se stvara od te ljubavi, potraje. I opet za sebe ne postojiš, već postoji samo taj neko drugi. Bezuslovna ljubav te menja, nije ti jasna, odakle se i kako stvorila, zašto je to tako, ali je osećaj ravan povratku u žive. Ta osoba postaje tvoja inspiracija i psihička snaga, jer si srećan što ipak postoji neko koga voliš. I želiš mu to reći, samo ne znaš kako, kroz koje reči i pokušaje.














