Juče 13, danas 37





JUČE 13

     "Dragi dnevniče, ja volim tu osobu i ne znam šta mi je. Meni srce ubrzano radi dok slušam kako
       priča. Hoću li nekoga voleti kao njega? "
      "Juče sam osetila da ga još više volim. Ovo nije moguće...nikome ne smem reći. Skakutala sam od
       sreće... dok sam ga slušala kako priča..."
      " Možda ću mu jednom i reći..."
      "Ali, zašto ga ovoliko volim? Može li se u trinaestoj osetiti velika ljubav?"
      "On je moja radost. Menjala bih ceo svet za njega."

....14
     " Dragi dnevniče, četrnaesti rođendan mi je. Nesrećna sam, a nikome reći ne smem. Svake noći
     jastuk mi je natopljen suzama. Naučila sam molitvu, da bih se molila za njegov život. Ne znam gde
    je...samo želim da je živ. Kakvo je zlo ušlo u ljude?  Do juče je sve bilo lepo. Nedostaje mi...Može
   li se umreti od tuge?"
    "Žao mi je što mu nikada nisam rekla da ga beskrajno volim."
    " Sve će ovo jednom proći. I ja ću ga pronaći. Gde god bila i šta god radila, ja ću ga pronaći."
   "Juče sam ozbiljno osetila kao da ću umreti. Ja njegovo ime vidim i u laticama ruže."
   "Niko ne zna šta mi je."
   "Stalno mi je u glavi pesma koju on voli..." 

...17
   " Čujem danas, zlo se završilo... Nisam zaboravila  jedno ime...Još ga krijem u sebi. "
   "Nisam više dete, ali osećam neki nemir. Nešto me izjeda. Obećanje dato sebi."
   " Istina, to je glupost. Ne mogu ga nikada pronaći. Mostovi između nas zauvek su srušeni. Dva smo
  sveta i sve je gorčina."
 " A gde li je? Osećam da je živ."
 "Sećam se pesme koju je voleo...Uz istu pesmu ja sam mnogo puta plakala..."

...32
  " Život me dobro išibao. Od onih godina zla, samo za muku znam. Ali nešto mi se desilo danas...
  Čudno, skoro neverovatno. Mislim da sam saznala nešto....o njemu. Ne znam kako je ovo moguće...
  Pomislih da je greška, možda mi se čini. Dok sam sumnjala, negde sam čula onu pesmu... Sve ove godine podsećala me na njega..."
  "Jeste, on je! Bog postoji! Čuo je moje molitve u onim noćima, kada mi je jastuk bio natopljen suzama...Prve moja reakcija bila je "živ je!"
 " Ne, ovo je glupo! Postidela sam se sama sebe. Volela sam ja tu osobu, najviše na svetu, ne poričem. Danas je danas, juče je prošlost. Nemam više trinaest. Neću da mislim o njemu."
"Neću ga tražiti, stid me je."
...36
  "Posvetila sam se nečemu što se zove spoznaja sebe. "
  "Ja sam pisac koji pokušava drugima preneti nešto lepo i duhovno, a ne znam sebe do kraja.
  Nešto mi smeta. Kao da me guši, kao da mi je odelo tesno i svakog momenta ću eksplodirati."
   "Čitam Robina Šarmu, dosta pomaže. Prvi put u životu osetila sam radost u srcu, i to bez razloga, niotkuda. Možda će mi doći ona spoznaja, koju tražim godinama. On tvrdi da će nam se otvoriti naša unutrašnjost, ako pokucamo na ta vrata."
 " Mislim da znam šta je u pitanju... Šta me guši... Jedno ime, već dvadeset četiri godine, zagonetno čuči u ćošku moje duše. Vrlo često znalo je da bljesne ispred očiju."
 "Pronašla sam ga! Uplašila sam se da to možda neću preživeti, lik da mu vidim..."
" Stid me je. Ja sam u zrelim godinama, a ono dete od trinaest pobunilo se. Kaže da je najveći greh
 poricati ljubav."
" Niko me nije privukao kao on sada. Sramota me je, nikome ovo ne smem reći. Nije normalno ovo osećanje. Gledala sam njegove slike i poludela od plakanja. Da li je ovo radost ili tuga? Ko sam ja i ko je on u mom životu?"
" Dosta mi je svega, dosta društvene mreže i gledanja u slike...Ispuniću obećanje sebi, pa neka je ludo."
...37
 "Delić istine je otkriven. Čuda su ipak moguća. Pronašla sam ga...Na neki način deo sam njegove stvarnosti."
  " Ne znam kako da mu bilo šta objasnim a da ne izgleda glupo. Čini mi se da  je svaki moj pokušaj do njega , propraćen mukom. Strah me je šta misli o meni. "
 " Pokušala sam da mu objasnim, da je on moja radost...i da ništa neću od njega. Ovo je bezuslovno,
čudnovato, ali i pravo. "
"Znam da je zbunjen. Ko zna šta misli o meni..."
" Mnogo plačem u poslednjem vreme. Kada bih mu rekla, odgovor bi bio da sam luda."
" Ja volim tu osobu. To je cela istina, ma koliko nestvarno zvučalo."
" Stidim se, kao da mi je trinaest. Možda zbog čistote ovih osećanja. Sve je oživelo, izronilo iz podsvesti. Više se boriti protiv sebe ne mogu."
"Shvatila sam da je postao neko ko sumnja u sve što je lepo, ko ne veruje da ga neko može voleti."
" Da li je moguće, da je ovoliko ispunjen gorčinom i crnilom? Kako da mu obasjam dušu i sve ovo
objasnim? "
Juče trinaest, danas trideset sedam...svejedno je. Ista sam ja i volim njega. Ponovo ili neprekidno...
Svejedno je."
                                              
Share:

Pitanja onoj u ogledalu

                      

   Gledam toliko nasmejanih ljudi...Kako je moguće da niko nije tužan, ili samo ja ne znam glumiti?
   Oni žive, ja postojim na silu.
   Kako ne dosadi očima da suze?
   Kako neko povredi drugoga do srži, a da ne oseti grižu savesti? Ili je oseća, pa to čini i dalje, da bi je ugasio?
   Koliko bitnih ciljeva ostvarimo onako kako planiramo?
   Zašto "mora" skoro sve da se dogodi na drugi način?
   Ona druga, koja me gledala i slušala, sa druge strane ogledala, odgovorila je, kao da odgovor zna od trenutka svoga postojanja.
   Nema radosti tamo gde je samo tegoba na plućima, poput tereta od tonu.
   Ne postoji ništa, i onda kada izgleda da imaš sve, ako nemaš ono što te usrećuje.
   Nema šta da ti je jasno, ako se sve okrene protiv svake tvoje namere.
   Gledaš druge, oni žive, ti postojiš na silu.
   Možda je greška bilo šta planirati...i poželeti...Možda treba ugasiti svaku nadu i želju, pa neće biti tuge i patnje.
   Ključ je u tome. Ako nema želje, nema ni razočarenja, a zadovoljstvo svojim postojanjem donelo bi radost u srce ili zahvalnost.
   Od sutra neću hteti ništa, pustiću da vidim šta to hoće da se dogodi.
   Želje ugasiti ne mogu...neka same odluče šta će sa sobom. Ja ih više podržavati neću.
   Krenuću u ništavilo i mir...možda tamo sretnem sebe.
  
  Ona iz ogledala...kao da mi se rugala. Moja ruka poletela ka njoj...razbih je na stotine komadića.
Share:

Svakodnevna laž

Budućnost...Laž,varka koja nas opominje da ne razmišljamo o sadašnjem trenutku. Zamišljena stvarnost za kojom jurimo, ali izmiče slika onoga što će biti, jer i ne postoji. Sve je sadašnjost, samo danas postoji, a mi ga ignorišemo, samim tim i život u stranu odgurnemo. Ne dišemo punim plućima jer smo to ostavili za bolje sutra, ne izgovaramo ono što mislimo, jer se nadamo boljoj budućnosti u kojoj ćemo biti slobodni. Nemamo svoj stav, jer "danas je nezgodno, biće bolje sutra". Zašto da uživamo u životu, radićemo to u budućnosti...Danas nam ništa ne treba, ni osmeh, ni prijateljstvo, jer se nadamo tome u budućnosti. Ni  dan  proći  ne može da ne čujemo tu reč, da se ne zamislimo...a samo je prošao taj dan i trenutak koji je mogao biti lepši. Budućnost je svakodnevna laž.


Rezultat slika za future




Share:

Ko je Princ pesnika






                     


Desetak godina unazad pojavila se  Ketlin Mekgovan sa svojom životnom pričom: potomak je Isusa i Magdalene, i to preko njihove kćeri Sare, čija je loza iznedrila mnoge proroke i duhovnike. U isto vreme, otvorila nam je vremensku kapiju, odvela nas u one godine, kada se stvarala istorija koja nikada nije prihvaćena, već je i pogrešno protumačena. Sve lepote koje su ponuđene čovečanstvu, gurnute su u stranu, da bi vladala tama i primitivnost, koja će od svakog lakomislenog napraviti roba.
I danas danju, opšte  je prihvaćeno mišljenje da je nekakva glava jarca lik đavola, stvorenja koje nas vuče u ponore i odvaja od dobra. U ovo veruje mnogo ljudi, i to vernici, kako pravoslavni, tako i katolički. Oni ne razmišljaju, već samo znaju za fobiju od prikaza životinje, koja postoji na našoj planeti i nije opasna. Još je strašnije ako se nikada nisu upitali, zašto je to tako... U romanu "Princ pesnika", odgovor je u ezoteriji i astrologiji, u vremenu koje počinje sa rođenjem cara Davida. Pošto je astrologija najstarija nauka i starija od svake religije, ljudi koji su čitali rukopis na nebu, bili su priznati mudraci i verovatno su imali mnogo veća znanja nego što se to danas smatra. I tako je krenula epoha rađanja "Prinčeva pesnika". Posebno dete, napredna duša ili logos, moralo bi biti začeto u vreme kada je to najavljeno u zvezdama. Verovalo se u reinkarnaciju, pa je ta duša bila stara i rađala bi se u domu izabranih supružnika. U izabrani dan i čas, telo najavljenog logosa bilo bi začeto, i to je bezgrešno začeće. Bez greške, a ne grešno. Jer ne postoji grešno začeće, niti se uklapa u bilo čiju veru, jer na planeti živi muški i ženski rod, razmnožava se i tako opstaje. Svaki normalan čovek može razumeti da tu nema greha nikakvog.
Dete koje se rodi po Velikom planu, imalo bi unapred određenu misiju, zbog koje se rodilo i zbog koje će morati da se žrtvuje. Moralo je da bude donosilac svetla, na bilo koji način, da li kroz umetnost ili vladavinu, bez obzira da li se to odnosi na ceo svet ili samo na rod kom će pripadati.
Zbog neophodne moći, većinom su se rađali u bogatim porodicama...
Roman "Princ pesnika" opisuje Lorenca Medicija, kao najvećeg Princa posle Hrista. U njegovo vreme rodila se renesansa, koja je očuvala sveta znanja o ljudima i istinama kroz vekove. Umetnici koji su radili za njega nosili su titulu "Angelici". Smatrani su anđelima koji su rođeni da donesu svetlo u ljudsku svest, i to svojim delima koja će biti vekovima neuništiva. Zbog toga je Lorenco izjavio: Umetnost će da spase svet. O svemu ovome, zabeležio je u svom dnevniku umetnik Sandro Boticeli, koji je primio tajna učenja na dvorcu Medicijevih, i to od učitelja tajne organizacije Reda Svetog Groba. Red je vekovima čuvao najvažniji dokument, knjigu koju je napisao Isus i njegov potomak, Sara. Renesansa u sebi sadrži ono o čemu se sve više govori i piše danas, da živimo u duhovnom mraku i da su istine drugačije, ali i lepše. 



Lorenco Veličanstveni



Delo Aleksandra Boticelija koje oslikava rađanje proleća, ali pozadina ove priče jeste dolazak Marije Magdalene u Francusku, nakon Isusove smrti. Sa sobom je dovela i decu od čije loze je nastao narod Katari.


Kako je titula "Princ pesnika" direktno vezana za astrologiju, odatle i objašnjenje za glavu jarca koja je predstavljena kao đavo. To nije đavo već astrološki znak "Princ pesnika". Znak za izabranog logosa ili božijeg sina. Rađali su se u januaru a njihovo rođenje je tradicionalna crkva morala izbrisati iz istorije, i astrologe proglasiti magovima i lažovima. Tako je jarac predstavljen kao đavo i ponuđen hipnotisanoj gomili koja će lako poverovati u to. Ako hoćete negirati postojanje nečega ili nekoga, proglasite ga zlim. To je najkraća prečica do "uspeha". Isto tako, glava jarca zloupotrebljena je u priču o Bafometu. Ovo je simbol za boginju pramajku koja nosi u sebi mudrost, ali i dokaz o dvopolnosti božanstva. Vremenom je proglašen za đavola i osuđeni su Templari i Katari koji su ga poštovali.

Na našim prostorima, potpuno je moguće, da su postojali "Prinčevi pesnici", koji su u istoriji predstavljeni potpuno drugačije. Rastko Nemanjić i Stefan Lazarević imali su život koji se uklapa u priču "Princa" a  između Stefana i Lorenca postoji ogromna sličnost. (opisano u romanu "Princ spoznaje" ) Osim njih, Kulin Ban jeste vladar koji bi mogao biti "Princ pesnik" .


























Share:

Poruke iz Univerzuma







To se pojavi "niotkuda" i ostaneš zatečen. Pomisliš, nije to ništa, obična je slučajnost...Onda pročitaš rečenicu koja ti se sama nametnula: "Nema slučajnosti!" 
Zbunjen si i ego te još uvek vodi. Dok ne shvatiš da je, ono drugo nešto, mnogo uporno. I neće odustati od tebe, steže obruč, počinje drama... Nikome ne govoriš o tome, nije ti jasno ko te to posmatra i šta hoće da ti kaže. Počinješ da tragaš za odgovorima a oni izleću sami. To nešto, jedva je čekalo da se osvrneš na njegove poruke. Setiš se neke osobe i odjednom je vidiš ili čuješ nešto o njoj, krene ti pesma u glavi, i to ona koje se nisi setio mnogo godina, i baš nju čuješ, i dobiješ osećaj čudan, da si nekada i negde nešto zaboravio.

Poželiš nešto da stvoriš, ali to nije samo tvoja želja, to je nešto poručilo da je vreme za tu želju. Javljaju ti se ljudi koji će ti biti duhovni učitelji i koji će ti pomoći da ne odustaneš, i da shvatiš ko si i da nisi na pogrešnom putu... Postaviš sebi neko veoma važno pitanje, i dobiješ odgovor kada se najmanje nadaš, ali ga prepoznaješ, jer više ništa oko tebe nije isto. Ako nisi siguran da li je neka odluka prava, kao slučajno, osvrnućeš se oko sebe u nekoj radnji, i videti naslov knjige koji upravo daje odgovor. "Znak pored puta", saznaćeš da se to tako zove. Pratiš ga, potrebno je mnogo hrabrosti da mu veruješ, jer ima dana kada ćeš verovati da si lud. Ako kreneš putem koji ti se nameće, može biti teško, jer ćeš čuti oko sebe ovozemaljske glasove, da živiš u bajci. To će te obeshrabriti i posramiti, bićeš na raskrsnici, nastaviti ili vratiti se na staro. Ako nastaviš, kreće nastavak drame i zaplet kakvom se nisi nadao. Postaješ glavna uloga u scenariju koji je neko pripremio za tebe, bilo da je posao, ljubav, stvaranje... I više nema povratka, Univerzum je u tebi i ti u njemu.

Share:

Izvan začaranog kruga



Prestaneš da pratiš gomilu i to bude kraj i početak. Prvo vidiš svetlost u sebi i oko sebe, posle osetiš malu paniku od usamljenosti koja sigurno sleduje...ali nije strašno. Preobražavaš se u nešto drugo i Univerzum ti šalje srodnike. Onda sleduje radost i neograničen osećaj olakšanja jer su spali okovi. Budiš se i postavljaš sebi pitanje : Gde sam bio/bila do sada?
 To je prosvetljenje i osećaj koliko je sve jednostavno i mnogo lepše nego što su ti predstavili u kulturi očaja i religiji patnje. Zagrliš drvo i raduješ se jer osećaš svoje i postojanje drugih bića. Pogledaš u sunce i dodirneš vodu, travu i cvet, i u svemu vidiš radost i ljubav. I tako shvatiš da je sve ono zapisano u verskim knjigama, tačno, ali prisvojeno pogrešnim rukama. Izađeš iz kruga i vidiš ljude - robove običaja, tradicije, politike, idola, ratova, ideala, religija... I ništa od toga nije stvarno, sve je laž, i igra na koju ne morate pristati.


Share:

Istina oslobađa



Razmišljati svojom glavom jeste sloboda, a sloboda vodi do istine, dok istina oslobađa.
Stvoreni smo da biramo šta nam se sviđa, a sviđa nam se ono što srce odobri. Ako se pri nekoj pomisli i želji uzlupa jako, to znači da šalje zeleno svetlo, odobrava. Ne možemo voleti što nam je nametnuto, možemo samo pristati ili poštovati tuđe. Reči "MORAŠ", "NEMOJ", "NE SMEŠ","NE MOŽEŠ",slušali smo od rođenja,kao da smo deo plemena koje ima vođu, a vođa nosi kamenu ploču sa Zakonom. Ako se ogradimo od tih "pravila", shvatimo da smo živi i da je svet mnogo lepši nego što nam je rečeno. Sve je stvoreno za nas i sve što nam je potrebno, u nama je.
Uzdići sebe iznad bola, možda je najveća čovekova pobeda.Ignorisati patnju,oterati je kao parazita koji luta od jedne do druge žrtve.Mnogo se može videti sa te duhovne visine.Novi svet,druga dimenzija,sve novo i lepo.Uzdići sebe,preći stepenice i popeti se na vrh sa kojeg se ne pada,stopiti se sa svetlom i postati nadčovek.

Share:

Elez - zajedničko ime


Ukucate poreklo ovog prezimena na Google, dobijate odgovore:
Onaj  koji ga najviše krasi: Elez je  Srbin, Bosanac, Hrvat.
Onaj zbog čega zvuči misteriozno : El je ime za Boga u Starom zavetu, ili Elohim.
Elezi, Elezovići: postoje u Hrvatskoj, na Kosovu, u Bosni i Hercegovini.
Elez ili Elezović nema korena ni u jednom od tri jezika. Zbog toga, Elez je zajednički.

Ko je doneo ovo prezime ili ime? Onaj ko je ostavio svoje krvi u svakoj od ove tri nacije. Možda je odgovor u jednom posebnom narodu koji je živeo po Elovom zakonu, čiji stepen svesti još nismo dostigli. Katari - Bogumili. O svemu tome možete pročitati u romanu "Elez". 





























Share: