Iluzija koja diše

 

Probudila sam se ujutru, ali osećaj nije bio isti. Sunce je obasjavalo zidove moje sobe, a ipak… sve je izgledalo kao senka stvarnog sunca. Čak i zvuk ptica koji je dolazio kroz prozor delovao je ponovljen, kao stara ploča koja se neprimetno zaglavila.

Pravila sam kafu. Para je izlazila iz šoljice, ali dok sam je posmatrala, imala sam utisak da se dim kreće po šablonu, kao program koji je neko ispisao, a ja ga tek sada uočavam. Sve mi je šaputalo: „Ovo nije stvarnost, ovo je scenografija.“

Kroz glavu su mi prolazile misli – odakle dolazimo, ko nas je ovde postavio, da li smo svi glumci u predstavi koju neko režira iza zavesa. Ljudi su, činilo mi se, uvek u žurbi, zauzeti svojim malim rutinama. Niko ne primećuje da dani liče jedan na drugi kao iskopirani, kao beskonačna traka koja se ponavlja.

Na ulici sam zastala. Lica su bila prazna, kao maske. Razgovori koje sam čula delovali su unapred ispisani, mehanični. A onda sam pogledala iznad zgrada i spazila mrežu – ne očima, već unutrašnjim osećajem. Bila je to nevidljiva struktura koja drži svet u formi, kao da je neko napravio poligon za naše postojanje.

Tada sam shvatila: ovo je iluzija koja diše. Svet je živ, ali ne kao stvarnost – već kao san koji sanjamo zajedno.

Ipak, nisam osetila strah. Naprotiv. U meni se probudila tiha radost. Ako je sve ovo igra, onda postoji i izlaz. Ako je simulacija, onda je neko postavio ključ u našim srcima.

Možda je taj ključ ljubav. Možda je slobodna volja. Možda je sećanje na to ko smo bili pre nego što smo „ušli u program“.

Dok sam posmatrala prolaznike, osetila sam da nije moje da ih budim. Neki će sami osetiti pukotinu u zavetrenom vazduhu stvarnosti, kao što sam ja osetila. Neki će nastaviti da spavaju, i to je u redu. Svaka duša ima svoj trenutak buđenja.

Zatvorila sam oči i duboko udahnula. U tom dahu osetila sam nešto što nikakav program ne može da sakrije – prisustvo večnog, onog što je izvan ovog sveta. To nije bila iluzija. To je bio trag stvarnog doma.

Kad sam otvorila oči, sunce je i dalje sijalo na istom mestu, ljudi su i dalje prolazili, a dim iz šoljice se i dalje vijorio u pravilnim oblicima. Ali ja sam znala. Nisam više bila ista.

Jer jednom kad vidiš pukotinu u mreži, nikada se više ne vraćaš u staro slepilo.

 

 


 


Share:

Iza pozornice

 Slučajnost  - nametnuta drama da bi iz nje izvukli poruku. Slučajnost nije uvek slučajna i postoji tamo gde su sitnice. Kada je slučajnost podudarnost, onda je tema između redova. Slika koja se čita intuicijom i po kojoj se pruža prava staza. 

 

 
 
 Iznutra sijam i sve je u redu. Spoljašnost i površina - haos i učmalost, ponavljanje istoga. Potraga za brigom i kada je nema, praznoverje i strahovi
Čovek - energija i materija, raj i pakao, svetlo i mrak, borba od Postanja
 
 

 
 
To je vulkan koji čeka svoje vreme. 
Nakon borbe između misli i srca, ostaje ili nula ili lava
 






Share:

Misli i Ljubav

 

Postoje prividna svetla, kada mislimo da je nešto dobro a nije. I shvatimo da nije dobro svetlogde nema ljubavi.Postoje mračna svetla, kada je nešto navodno dobro a vodi do sloma. Pravo svetlo je kada se dešava pravi luksuz u životu, a to je kada nam se dešava što volimo i kada radimo šta i kako volimo. Jedino svetlo je Ljubav.
 

Misli su mi rekle da su beznačajne i da ima je dosadno sa mnom.Kažu da sam ja njih zvala , nisu došle same. Očekuju da ih preobrazim da bi mi donele neke lepše dane.

 

 





Share:

Pravo svitanje

  

Gledam u jutro, gledam u dan, posmatram noć, hodam kroz san.

 Nema zareza ni tačke, sve se ponavlja. Šta je istina ovog sveta, ako je ona ništa? Stvarnost, zovimo je "Skrivena". Jer je uklonjena iza "sedam mora i sedam gora". 

Gledam u zoru i mislim da sviće, a isto svitanje bilo je i juče. Sve je osećaj, proživljeno iskustvo. Sve je zaborav. Kako igru promeniti? I pravo svitanje dolazi kada se sečanje vrati.

 





Share:

Buđenje

 Kada konačnica dođe a sve ide ka njoj i ona jeste svrha...

Nevidljiva, večita rasprava, ona je kraj ove iluzije. Kada svetlo obasja pozornicu i pocepa se zavesa, kada se vidi šta je iza scene. Iznenađenje, šok, buđenje...Idejni, pravi svet naspram iluzije i zatvora. 

Jesmo li mogli bolje? 

Onda ponovo zaborav, tamnica, iskušenje, iskustva, "popravka". I tako sve dok se ne setimo da smo u snu. Dok ne počnemo budni hodati, svesni svega tamo i ničega ovde. Jer ovde sve je ništa i to je najveće ludilo. Istina je iskustvo

Cilj je konačnica i pre konačnice, "smrt" pre smrti, buđenje pre buđenja. Kraj igre i pre kraja.

 

 


Share:

"Ubistvo u Ružičastom Salonu" (priča u stilu Agate Kristi, smeštena u viktorijansku Englesku)

 Godina je 1889. Vila Vintergrov, ponosna na svojih šest dimnjaka i vrtove u stilu kraljice Viktorije, skriva nešto više od starog nameštaja i porodičnih portreta.

Gospođa Lavinija Četvud, udovica baroneta i poznata po večerama sa svećama i oštrom jeziku, pozvala je u goste šest osoba: svog nećaka Henrija, nećaku Sabinu, lokalnog sveštenika, staru prijateljicu iz internata, svog advokata i novu sluškinju. Razlog okupljanja: čitanje testamenta. Njen kraj, tvrdila je, bio je „neizbežan i vrlo verovatno blizak“.

 Veče je bilo tmurno, kiša je lila, a vatra je pucketala u velikom kaminu Ružičastog salona. Nakon večere, Lavinija se povukla u biblioteku. Jedan sat kasnije – pronađena je mrtva. Naizgled – srčani udar. Ali mlada sluškinja, Ivi, rekla je nešto što je svima sledilo krv u žilama:

"Gospođa je držala šolju čaja u ruci, ali nikada nije pila čaj posle šest popodne! Govorila je da u to vreme čaj ubija! A onda baš tako umre!"

 


 

 Inspektor Teofil Grivz, po pozivu iz obližnjeg Norviča, dolazi u vilu. On ne gubi vreme na pretpostavke. Sve ih okuplja u salonu i počinje ispitivanje.

 

Zanimljiva otkrića:

  • Henriju su bili potrebni novci da pokrije kockarske dugove.

  • Sabina je pretila tetki da će objaviti njenu tajnu mladalačku aferu sa francuskim slikarom.

  • Sveštenik je potajno bio zaljubljen u Laviniju.

  • Prijateljica, ledi Margaret, bila je izbačena iz testamenta.

  • Advokat je imao ključ od biblioteke.

  • A sluškinja… je u stvari bila ćerka Lavinijinog pokojnog muža iz prethodnog braka, došla tajno da se uveri da testament nije promenjen.

 

Toksični ekstrakt bele oleandre pronađen je u ostatku čaja. Biljka koju Lavinija nikada nije imala u vrtu. Ali inspektor je znao – neko je morao imati pristup i znanje o biljkama, kao i motiv.

 


 

Na kraju, svi misle da će inspektor optužiti Henrija. Međutim…

Grivz zatvori rokovnik, ustane i kaže: „Ubica nije želeo novac. Želeo je tišinu. A ko bi želeo da zatre istinu iz prošlosti, nego neko kome bi skandal uništio karijeru i ugled u crkvi…“

 Svi se okreću ka svešteniku.

 Gospođa Lavinija je pretila da će objaviti vaše pisma ako ne priznate dete koje ste imali s njom dok ste još bili student u Kembridžu. Vi niste mogli da dopustite da to izađe… zato ste došli ranije, i u njen čaj sipali oleandrov ekstrakt.“

 Sveštenik pokuša da pobegne – ali ga zaustavlja Grivzova služavka, koja je sve vreme bila tajni agent kraljevskog tužilaštva. Zavesa pada.

 

Share:

Tamo gde okean šapuće istinu (Kratka priča)

 

Sunce se razliva po Indijskom okeanu kao zlatno mleko. Na drvenom molu, okruženom palmama koje se ljuljaju poput uspavanki, stoji Lea. Njen avion je sleteo pre dva dana, ali vreme ovde ne teče kao kod kuće—ono diše. Svaki talas briše tragove jučerašnjice.

Došla je sama. Ne iz tuge, već iz potrebe da prestane da trči. Da sedne. Da sluša. Prvi put u godinama, isključila je telefon. Poneseni tereti ostali su na aerodromu, zajedno sa starim verzijama sebe.

Lea svakog jutra odlazi na istu plažu, gde lokalni starac, ribar po imenu Kavi, popravlja mreže. Ne priča mnogo, ali pogledi mu imaju težinu okeana. Jednog dana, pruži joj školjku i kaže:

„Nosi je sa sobom u vodu. Ako čuješ tišinu, spremna si da čuješ sebe.“

Zvučalo je kao metafora, ili kao šifra iz sna. Ali sledećeg jutra, Lea zaranja s tom školjkom. Talasi je obavijaju, a svet ispod postaje bezvremen. U toj tišini—bez signala, bez ljudi, bez zahteva—ona čuje nešto važno: sopstveni glas.

Ne savršen. Ne potpuno siguran. Ali istinit.

Kada se vratila na obalu, Kavi je samo klimnuo glavom. Nisu pričali. Nisu morali.

 


Nekoliko dana nakon što je pronašla tišinu u školjci, Lea je primetila nešto neobično dok je ronila blizu lagune. Ispod sloja korala i morske trave, na dnu plitkog grebena, bljesnulo je kamenje u savršenom luku. Previše simetrično da bi bilo prirodno. Radoznalost je pokrenula srce brže nego talasi što su plesali nad površinom.

Sutradan, uz pomoć Kavija, obezbedila je malu drvenu barku i krenula prema tom mestu pre svitanja. Voda je bila mirna, kao da i sama oseća značaj puta.

Kad je zaronila, otkrila je prolaz u steni, sav urezan simbolima koje nije mogla da prepozna, ali su joj se činili poznatim… kao sećanje iz sna. Prolaz je vodio do podvodne pećine, a u njoj—prostorija obrasla algama, ali jasno oblikovana: stubovi, niše, čak i oltar. Na sredini, ploča s urezanim krugovima i stilizovanom pticom raširenih krila.

U trenutku kada je dodirnula ploču, u pećini se upalilo difuzno svetlo—ne od struje, već od nekog fosforescentnog bića koje se probudilo. Prostor je počeo da diše. Nije bilo straha, samo osećaj: pripadam ovde.

Po povratku, Kavi je bio na obali. Ćutao je kao i uvek, ali kada mu je ispričala šta je videla, klimnuo je tiho i rekao:

„Ostrva ne skrivaju tajne. Oni ih čuvaju dok neko ne bude spreman da ih vidi.“

Lea je znala—ovo nije bio kraj njenog putovanja. Hram je bio poziv. A svet, jedno veliko srce koje čeka da bude oslušnuto.

 



Share: