Mašina za putovanje kroz vreme u Plavoj jabuci

 Priča vremenskog putnika.

Alisa živi spokojno i uspešno, još je učenica koja izučava fiziku i uzgaja biljke, povrće i plave jabuke, u dvorištu svoje kuće gde živi sama. Po njenom dnevniku godina je 2060. i putovanje kroz vreme sasvim je normalno zanimanje i više nije nikakva tajna. Godine i dane više ne broje i ne obeležavaju kao što su to njihovi preci radili, sada priroda određuje koliko će trajati čas, obdanica, noć i godina. Ona u svom dobu ima devetnaest, dok bi u starom svetu imala trideset osam. Ima vremena za sve, priroda je udesila da ljudi više nikuda ne žure. Međutim, u njen život ušetao je Damjan, vremenski putnik, koji predlaže da zajedno putuju kroz vreme, i to na posebne zadatke, u godine koje su istorijski bitne. Prvi odlazak je u San Francisko, gde u 1967. godini, Alisa upoznaje Hipike i upoznaje i samu sebe. Zaljubljuje su u Damjana, o čemu nije razmišljala u svom dobu, jer tamo emocije još nisu došle u red, u skladu sa prirodom. I dok se među njima ne događa ništa osim saradnje i drugarstva, odlaze u Beograd, u daleku 1970. gde upoznaju najvažniju ličnost stare Jugoslavije, da bi mu preneli važnu poruku...Zatim se put nastavlja u 2018. pa u godinu gde se stari svet sasvim preobrazio u novi, u 2025. U Jerusalim, gde je ponovo nečemu došao kraj, ali i početak....



Odlomak ( San Francisko, 1967.)

Hejt - Ešburi,
Alisa, Alisa, divno ime… Naša sestra… Lepa si…”, čula sam
njihove komentare. Plesali smo, šetali, pevali, dali su mi čokoladice i voće. Odbila sam travu koju su umotali i pušili, znala sam šta je to. Malo je falilo da izgubim kontrolu, ali nisam bila spremna da se osramotim. Oni su od njenog dejstva bili još luđi i raspoloženiji, mada su neki i popadali na zemlju kao da će zaspati na njoj. Miris dima stigao je do mojih nozdrva, privlačno i poželjno. Kao da sam zadrhtala i poželela da probam što i oni. Jedan je to primetio i ponudio mi zamotuljak, ali sam odbila. Nije navaljivao, smejao se dobroćudno, dok mu je plava duga kosa ličila na vilenjačku. Toliko sam volela bajke o vilama i vilenjacima, a on me je podsećao na njih. Obuhvatio me je oko struka i prislonio moj obraz uz svoj. Nije bilo nikakave bliskosti osim drugarske.
Zavrteli smo se ukrug, učio me je nekom novom plesu. Smejala sam se kao luda dok je potisnuta emocija, neka nejasna, nepoznata, izranjala iz površine i mutila mi raspoloženje. Desila se onda kada sam gledala kako devojke plešu oko Damjana.



Beograd, 1970.


„Izlazi, negde smo kod ulaza u Beograd. Tako bi trebalo da bude."
Sve je bilo previše slično onome što sam videla u San Francisku. Nalazili smo se na nekoj poljani, dovoljno daleko od grada, dok je zgrada bila ogromna i siva, zaštićena žičanom ogradom.
Videla sam kamione Jugoslovenske narodne armije, nekoliko uniformisanih vojnika i civila. Na jednom prozoru vijorila se zastava Jugoslavije. Prepoznala sam zvezdu petokraku, koja je bila jedan od najvažnijih simbola te države. Svidela mi se zastava, izgledala je lepo i pozitivno, podsećala na pobedu.
„Došli smo usred bela dana. Ovde je odmaklo i jutro. U San Francisku je bilo tek svanuće”, bilo je prvo što je neko od nas dvoje reklo.
„Neka smo, oni najbolje znaju da li nas neko vidi.”
„Sada će nam biti lakše, govorimo isti jezik.”
.....................................................
.
„Dobro nam došli! Ja sam Tamara”, prva nas je pozdravila ljubazna gospođa, naučnica, kako smo kasnije saznali. Srdačno je pužila ruku i upoznavanje je počelo.
„Ivan”, kratko se predstavio muškarac, sada malo ljubazniji.
Gledao nas je sa simpatijom koju smo stekli kada nas je dobro odmerio.
Krenuli smo za njima dok su vojnici lako i stručno preterali letilicu u dvorište, pa sa druge strane zgrade, u odaje spremne za leteće objekte.
„Znači, 2060. godina? Još nismo imali putnike iz tako daleke budućnosti”, obratio nam se Ivan.
Ćutala sam, nije bilo mesta za moje mišljenje, osim ako me nešto ne pitaju. Damjan je zadužen za razgovor.
„Tako je. Mi smo iz unutrašnjosti Srbije, 2060. Nismo iz Beograda jer su svi naučni instituti prebačeni u manje gradove. Fizičari su tražili da rade u miru i tišini. Ako se pitate za Beograd, da li postoji – da, postoji, i isto ime nosi. Ali su mnoga napuštena zemljišta i sela pretvorena u mirne i srednje ili male gradove.


Ova umetnička slika je pravi, čudesni znak u vezi Plave jabuke. U leto 2019. pisala sam na blogu priču u nastavcima, pod nazivom Priče vremenskog putnika. Bilo je to nešto lepo i opuštajuće, prvi put sam se upustila u naučnu fantastiku. Nije mi značila ništa posebno ali sam imala čudan predosećaj u vezi priče, kao da postoji nešto što ne znam i da će ipak da bude važno. Napisala sam deveti nastavak i otišla na odmor. Tamo me je, na zidu hotelske sobe, čekalo iznenađenje - slika koja mnogo podseća na poslednji događaj koji sam opisala u priči. Previše podseća na maslinjak u bojama, na nebo gde se smenjuju boje, kako na nebu, tako i na zemlji, gde i samo drveće počinje da izgleda neobično. Nakon godinu i po dana, rešila sam da napišem knjigu čija će podloga biti priča sa bloga, i to 27.01. 2021. Istog datuma, sledeće godine, dogovorila sam se sa izdavačem za štampu knjige. Sve je u krugu, sve je povezano, ponešto isplanirano za nas i kada to ne znamo. Krenula je u štampu, čuvenog datuma 22.02. 2022.
Imamo podršku, samo je treba oslušnuti, iznutra.

Odlomak (putovanje u 2025.)
Ceo maslinjak na Maslinskoj gori bio je prepun plodova raznih boja. Svako drvo i krug oko drveta, sve je bilo ispunjeno ogromnim plodovima masline. Bili smo jedni od mnogobrojnih koji su došli to da vide. Ljudi su kupili plodove sa zemlje i oduševljavali se koliko su ukusni.
„Masline kao jabuke, u raznim bojama. To je ono što je u našem vremenu normalno”, rekla sam dok sam osetila opojan miris nečeg nepoznatog.
„Znam, ali to je za njih čudo. Pogledaj koliko je rodilo, može se prehraniti pola grada.”
„Osećaš li miris? Kao med u vazduhu.”
„Osetio sam. Hajdemo bliže. Malo sam razočaran, ali ipak je ovo nešto istorijsko. Za njih je čudo ono što je nama normalno. Oni do sada nisu imali plavu maslinu.”
Poveo me je za ruku, imala sam osećaj da ulazimo u drugu dimenziju, u bajku. Ljudi su se radovali najnovijem daru prirode dok se na nebu stvorila duga prejakih boja.



Share:

Plava jabuka - priče vremenskog putnika

 Sada je uvek

Godina je 2060. Devetnaestogodišnja Alisa živi u svetu mira, obilja, tamo gde nema podela, bolesti, politike i netrpeljivosti. Njen svet već više od tri decenije uživa u blagodetima koje je donela Velika Promena izazvana dotadašnjom neumerenošću ljudi i njihovim pogrešnim izborima. Priroda se vratila svom praobliku ne ostavljajući ljudima drugog izbora osim da to prihvate, pružajući im tako mogućnost da žive lakše, lepše i mirnije. Ali ljudska priroda je ostala ista, a njegova potreba za novim spoznajama, istraživanjem i otkrivanjem nepoznatog u svim svetovima i svim vremenima stavlja ga u poziciju putnika-tragača. Tako se i mlada Alisa, zajedno sa svojim prijateljem, upušta u pustolovinu koja pomera granice pojavnog, postajući ono što je u njihovom svetu sasvim uobičajeno, a njoj oduvek privlačno – vremenski putnik.
Beležeći u svom dnevniku sve misli, opažanja i osećanja koja se javljaju na putovanjima u bližu ili dalju prošlost, Alisa ukazuje na sve razlike između ovovremenog i onovremenogčime otvara pitanja ljudske prilagodljivosti, mogućnosti prihvatanja novog i neminovnog i njegove sposobnosti da uči. Najvažnije, Alisina priča ukazuje na ono što današnji čovek često zaboravlja, a u njenom svetu je gotovo imperativ – vreme ne postoji onako kako ga mi doživljavamo, i ne postoje prošlost i budućnost. Vreme nam je dato da bivamo u trenutku, da mu se predamo i ispunimo ga najbolje što možemo. Jer sve što je bilo, i sve što će biti, jednom je bilo sada. I čovek je, da bi spoznao sebe i dosegao sreću, dužan da shvati, i to snažno prigrli, da je samo sada važno i da je ono uvek.
                                                                    Tamara Đuran
                                                                    Nova POETIKA

Knjiga se može naručiti preko sajta izdavača: https://novapoetika.com/knjizara/plava-jabuka-slavica-mijatovic/









Share:

Princ spoznaje i proročanstvo Despota Stefana Lazarevića

 BESPLATNA ELEKTRONSKA VERZIJA KNJIGE

https://issuu.com/lazarjanic/docs/princ_spoznaje


(U svom romanu Princ spoznaje Slavica Mijatović iznosi intrigantne teze koje se kose sa istorijom i u sasvim novom svetlu predstavljaju srpsku srednjovekovnu vlastelu. Despot Stefan Lazarević imao je neobičan izgled i pogled - nasleđen od Sare, kćeri Isusa Hrista i Marije Magdalene i bio je - jedan od izabranih...
Da li je Stefan bio zadužen za očuvanje drevnog učenja i izvornih reči Sina Božijeg?!)
Odlomak
"Те ’’чаробне’’ 1408. позваше ме на двор код Жигмунда, да би се договорили о оснивању Реда Змаја. Краљ је те године по други пут ступио у брак, и то са петнаест година млађом, Барбаром Цељском. Моћна жена, која је подржала Жигмунда у свему, и помогла у оснивању Реда. Данас је позната по својој вештини бављења алхемијом. Из папиних одаја одјекнула је вест да је она зла магијашица, па је народ прозва ’’црна краљица“. Барбара носи црни огртач, јер је то плашт који на себи носе алхемичари. У замку Жигмундовом чекало ме изненађење, једно од најлепших које сам икада доживео. Очекивао сам да ћу бити једини гост, јер ми је познато да ће Ред званично бити основан пред крајmгодине.Ушао сам у салу за пријем гостију. Уместо самог краља и краљице, присутни су били најугледнији властелини из Угарске и суседних земаља. Многе од њих нисам познавао. Жигмунд и Барбара седели су у предњем челу, а ’’Змајеви“, десеторица са леве, и једанаесторица са десне стране стола. У трену када сам ушао устали су сви, и поклонили ми се. Застао сам и размишљао, можда се налазим у сну. Шта се
дешава? Гледали су ме са поштовањем и дивљењем. Очекивали моју реакцију на изненађење. Жигмунд ми је кренуо у сусрет, ширећи руке.
’’Стигао нам је двадесет други, а први међу витезовима!
Добро нам дошао, Стефане!“
’’Опростите ми... Шта се дешава данас?“
’’Објаснићемо ти.“
Повео ме је да седнем са његове десне стране, док је са леве седела Барбара. Млада, висока жена, гледала ме је радознало смеђим, крупним очима. Пружила ми је руку, и изговорила своје име. Носила је на себи зелену хаљину и преко ње црни огртач, преко којег се расула коса боја лешника. Краљ је поносно представио своју жену: ’’Моја госпа, на коју сам поносан. Најлепши део мене.“

’’Част ми је. Прави си срећник, краљу мој. Да ли је оснивање Реда данас?“
’’Управо ћу ти објаснити.“
Загонетно се осмехнуо и устао, поклонивши се господи испред себе.
’’Моја духовна браћо, данас је 22. март. Пролећна равнодневница, дан када природа васкршава и датум рођења наше Госпе Марије Магдалене. Датум рођења свих светих пророчица и Изабраних девојака које су потекле од свете лозе, и очувале учење кроз векове. Поштовани Стефане, двадесет два витеза које видиш пред собом, биће оснивачи и вође Реда. Ти си први и почасни, јер имаш свето порекло, и јер си Изабрани. Моја жена и ја имамо надмоћ над католичком црквом, и демонска инквизиција не може нам ништа. Због тога, бићемо пред светом оснивачи Реда, у циљу заштите нашег тајног рада. Овај састанак данас јесте оснивање Реда, али за остали свет, оснивање ће бити у децембру. Ми смо продужетак одметнутих Темплара који чуваше тајне свете, и дадоше за њих животе.Имамо међу собом светог човека, који ће међу нама бити као месец међу звездама. Његова духовна моћ биће нам од највеће помоћи. За јавност ми ћемо бити борци против јеретика и Турака, али истина је да ћемо се само против Турака борити, јер они су велика освајачка неман. Наш задатак биће чување наше духовне браће, заштита потомака из светих лоза, и чување светих списа. Наша духовна породица у Угарској чува одбачена јеванђеља од непроцењивог значаја. 
Из генерације у генерацију ризиковали су животе, чувајући светиње којих се Ватикан плаши. Штитићемо најстроже тајне, помагаћемо ширењу учења, а да нема настрадалих. Објавићемо да симбол змаја показује на злу аждају коју убијамо, али ми знамо да то није истина. Свако од нас имаће на својој територији или замку школу, у којој ће се тајно предавати учење Назарена. Сви ћете морати издржавати уметнике, које ће вам сам Бог послати. Наш задатак је и садашњост и будућност. За будућност остављамо поруку, када дође време слободе...“




KO JE KO?

Prorocanstvo Despota Stefana Lazarevića
"U vinograd će uci vuk da ga kao čuva, a u stvari, teško tebi vinograde, jer ćeš nastradati dok berači ne dođu. Posle dolaska berača koji će oterati vuka, u vinograd će ući "ubožajši" Jovan čija glavna osobina biće skromnost u ophođenju i neveliko materijalno bogatstvo."




Share: