Пређи на главни садржај

Čiji je naš strah?

I naravno da je dan počeo nenormalno. Dođeš na posao i ako smena mirno krene, uplašiš se da to ne sluti na dobro, "nešto će se desiti da nam presedne ovo smejanje". Šta ćeš, tako je kada radiš na mesto gde ti se večito nameću nekakve "kontrole", i ovaj i onaj...
Eto ih, sad će nas proveravati, sad će nam zameriti ovako i onako, može doći  taj i taj...Možeš se i salomiti od posla, od ludačkog tempa, ali ako se nekome sa vrha hijerarhije nešto ne svidi, uzalud je sve. Nisi uspešan ako si postigao dobre rezultate, nego ako sve bude kako treba u onom danu kada te neko kontroliše. Mada, radiš i za tog nekog...
Da, radimo i za tog nekog, i za njega zarađujemo, jer tamo gde smo mi, tu je produktivnost, tu se odvija sve...Pukne mi nešto u svesti, nije ni bes ni ogorčenje, više to liči na buđenje. Upitah koleginicu sa sektora: " Znaš li koga smo se sve plašili u životu? Od rođenja do danas! Što smo se mi rodili?"  
I tačno tako...Ni minut mi nije potreban da se setim svih nametnutih strahova i trema, samo ne znam zašto su mi ikada bili potrebni. 
Rodiš se, prohodaš i progovoriš. I onda se plašiš roditelja, odnosno, njihovog mišljenja. Ako su strogi, plašiš se kazne, ako su zahtevni, plašiš se da li ćeš ih zadovoljiti i zadiviti, ako su previše brižni, plašiš se da će ti sedeti na glavi...Hoće li majci zasmetati kada prospeš hranu na čist stoljnjak ili polomiš cveće loptom... Naravno, trebalo je se plašiti i svih starijih u familiji, da ne bi imali ružno mišljenje o "lošem detetu".
Onda su na red došli prosvetari, učiteljica koja je imala za pravo da svakoga ponizi pred svima u razredu, a nastavnici su mogli biti i totalno ludi, nikome, tih devedesetih, nije smetalo ono što nije u redu. U osnovnoj smo imali nastavnicu geografije, koja  je sigurno bila sve osim normalna. Šizofrenični napadi, fizičko kažnjavanje i uvrede, pogrdne reči. Ali, ona je bila neko koga se treba plašiti, ne smeš se ni požaliti. Srednja škola bila je malo bolja, ali je isto tako dozvoljavala da profesori budu neko ko seje strah. Poštovali smo dobre, plašili se ludih. Odrastali smo pod režimom Slobodana Miloševića kada su se mnogi plašili da glasno razmišljaju, a kada smo uspevali da se negde zaposlimo, plašili smo se da nam u misli ne uđu članovi partije i odaju nas, plašili smo se "gazde" za kojeg radimo, da ga prijavimo ako nam nije isplatio novac ili što radimo na crno. 

Резултат слика за strahovi bes

Nije to sve, reče mi koleginica, ti nisi udata, a ja sam se morala bojati i svekrve! Bilo mi je smešno, ali šalu na stranu, od mnogih žena sam čula da ih je i taj strah pratio. Milion puta sam slušala o nekoj, kako "ima strogog muža, pa ga se boji". 
A danas? 
Istina je da radimo više nego što se radilo devedesetih, ali nikada više direktora, menađžera, šefova, zamenika, asistenata, kontrolora...I kada se zaposliš u veliku kompaniju gde je radnik neko od koga oni zavise, učiniće sve da postoji strah od njihove moći. Svi oni gledaju u zaposlenog, a samim tim, i sami jedni od drugih strepe, zavisi od toga ko je iznad koga. Hijerarhija čini svoje, bitno je napredovati kao ime, uvlačiti se, pa onda uspeti i svoj autoritet iskoristiti da te se drugi plaše. Strah od kazne, strah od poniženja, strah od otkaza, strah od budućnosti...Strah od klijenata ili mušterije ako se nezadovoljan požali, strah da kolega ne ispašta zbog tebe, strah za sebe, hoćeš li poludeti na kraju.
I to me je odjednom probudilo, osetila sam da teret sa pluća pada. Shvatim, da strahovi nisu naši, već tuđe želje i nastojanja da nas kontrolišu i tako uzdižu sebe. Shvatim da strah ne postoji već pristajanje na njega. I odjednom osetim da se više ne plašim, nikoga.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Eseni - ljudi iznad svog vremena

  Odlomak iz   knjige ''Sveti gral, sveta krv'' Pripadnici  treće glavne podvrste judaizma bili su Eseni. Sve do sredine 20. veka, podaci o Esenima poticali su većinom od dva onovremenska letopisca, Pilnija Starijeg i Josifa Flavija, jevrejskog istoričara iz prvog poznog stoleća, koji je često nepouzdan. Sa  otkrićem svitaka  sa Mrtvog mora, po prvi put je postala dostupna glavnina esenske građe. Počeli su da se pojavljuju oko 150. godine p.n.e. Održavali su svoje zajednice širom svete zemlje. Koristili su Stari Zavet, ali su ga tumačili više kao alegoriju nego doslovnu istorijsku istinu. Odbacivali su konvencionalni judaizam u ime jednog vida gnostičkog dualizma. Bili su lako prepoznatljivi po svojim belim prostim haljinama.Prema njihovom shvatanju osnovno je da se čovek brine za čistotu svoje duše i za svoj visoki moral. Eseni su bili okrenuti misticizmu i imali dosta zajedničkog sa raznim školama misterija koje su preovladavale u svetu Stredozemlja toga ...

Abrahamovo učenje - zastrašujuća i jednostavna istina

Kada sam prošle godine, od istih autora nabavila knjigu pod naslovom "Traži i dobićeš", shvatila sam da je cela svrha postojanja živih bića na Zemlji, prizivanje  svega svojim mislima. Magnetični smo, hteli ili ne, i samo neprestanom rotacijom misli, sa loših na dobre, možemo izbeći negativna iskustva. I da je život na ovoj planeti igra na koju smo se pripremili dok smo još bili samo nefizička bića. "Spustili" smo se dole, da bi stvarali i doživljavali fizička iskustva kakva želimo, ali mnogo toga je krenulo naopako, zbog naše slobode. Stvoreni smo da biramo kakvi ćemo biti i tako smo zaboravili svoju pravu prirodu i cilj rođenja u fizičkom telu.  Pod velikim utiskom knjige "Traži i dobićeš", nisam znala da je njihova druga, manje obimna knjiga, još jasnija i bolja. "Zakon privlačenja" je bukvalno traženi ključ za sve, apsolutno odgovor na sva moguća pitanja.  Istina je zastrašujuća i jednostavna. Maštovito ću opisati svojim reč...

Najčudniji tekst u Bibliji

Stari zavet, Prva knjiga Mojsijeva, glava 31. A kada osta Jakov sam, tada se jedan čovek rvaše sa njim do zore. I kad vide da ga ne može savladati, udari ga po zglavku ( zglob) i stegnu ( koleno), te se Jakovu iščaši stegno iz zglavka, kad se čovek rvaše sa njim. Pa onda reče: "Pusti me, zora je." A Jakov mu reče: "Neću te pustiti dok me ne blagosloviš."  A čovek mu reče: "Kako ti je ime?" On odgovori. "Jakov". Tada mu reče: "Od danas, nećeš se zvati Jakov, nego Izrailj, jer si se junački borio i sa Bogom i sa ljudima, i odolio si. " A Jakov zapita: " Kaži mi kako je tebi ime? "  A on reče "Što pitaš kako mi je ime?" I blagoslovi ga.  I Jakov nadenu ime onom mestu Fanuil, jer kaže: Boga videh licem k licu, i duša se moja izbavi. I sunce mu se rodi kad prođe Fanuil, i hramaše na stegno (koleno) svoje.   Ovaj tekst podseća na košmarni san čoveka koji je vodio tešku unutrašnju borbu.  Priča bukvalno ide u tom ...