Znala je podsvest, nije znao ego. Taj površni delić ljudskog bića koji je samo vezan za materiju. Šta je to kada se smeješ zbog susreta sa nekim, kada dobiješ snagu pri samoj pomisli na njega. Kada se vratiš svojoj pravoj prirodi, jer zato i postojiš. Da voliš i ljubavlju stvaraš.
Kupila mu je poklon za rođendan, tog avgustovskog dana, i ako se on njenog nije ni setio. To je nije vređalo, imao je on pametnija posla od nečije naklonosti pubertetske.
Kako je njena najbolja drugarica, Teodora, odlično shvatala da Majda gaji nežna osećanja, pozvala je da dođe povodom rođendana.
" Hej, obeležićemo Davoru rođendan, hajde dođi. Mama i tata hoće da ga iznenade, on to i ne voli. "
" A šta ću mu ja?" - pitala je stidno, jer mu stvarno nije značilo njeno prisustvo.
" Zovem te jer si moja drugarica. Neće biti niko drugi. On je daleko od kuće i mi hoćemo da mu nadoknadimo sve što mu nedostaje."
" A šta da mu kupim?"
"Bilo šta. Nije bitno, ne moraš ništa."
Dok se su se znojili dlanovi i telefonska slušalica padala na krilo, Majdi se pomešala radost sa strahom. Šta ona da kupi momku koji puni dvadeset jednu godinu?
Slagala je roditelje da ide do biblioteke u grad, i po najvećoj vrućini otišla u knjižaru da kupi prvo što joj pada na pamet.
" Biće novinar, kupiću mu rokovnik i olovku. To je najozbiljnije od svega..."
Gledajući u ekran svoje prošlosti, Majda je neprestano i plakala i smejala se, čak je prislanjala dlanove na srce, da ne bi iskočilo.
"Anđele, koliko je ovo lepo od tebe? Nisam se nadala da ću isplakati jezero suza. Moramo li ovako?"
I on je iskazivao pomešana osećanja. Mogla se tuga i u njegovom pogledu prepoznati.
I on je iskazivao pomešana osećanja. Mogla se tuga i u njegovom pogledu prepoznati.
"Bio sam sa tobom i sa tvojim osećanjima, sve vreme, svake sekunde. Osećao sam tvoje emocije, radovao se i patio sa tobom. Možda nije moralo ovako, ali ovo je moj način. Da dođemo do srži svega. Evo nas na rođendanu, zar nije bilo prelepo? Oduševila si ga poklonom, snažno ti je stegao ruku i zahvaljivao se kao da si njemu ravna. "
"Da, dok sam crvenela i umirala od treme. Sećam se, jela sam tortu, a svaki zalogaj mi je zastajao u grlu. Ipak, tog dana, on je pričao sa mnom više nego ikada za tu godinu svog boravka kod Teodore. Osećala sam se sva bitna!"
Zasmejali su se oboje, gledajući kako devojčica gleda u dečka, kao da je božanstvo, kao da nikada ništa draže nije videla. I nije. On i jeste postao deo nje.
"Zašto se on...tako zove?" - pitala je Teodoru jednom prilikom, osećajući da je pitanje nepristojno.
" On je iz mešovitog braka. Moja tetka je udata tamo, sećaš se da sam ti pričala? "
"A, da, zaboravila sam. A što je ovde kod tebe?"
" Želi da završi fakultet ovde. Kaže da mu je ovde lakše."
"Divno. On je meni super..."
Govorila je najlepše reči, najiskrenije...
Davor je došao iz glavnog grada Bosne i Hercegovine, da bi ga ona volela, da oseti to čudesno osećanje, koje mora da je jače i od zemlje i neba, od svega što postoji.
Nije htela da bude dosadna, nije toliko često dolazila u njihovu kuću. Sama pomisao da on postoji i da je u blizini, ispunjavala je njen mali život. Roditelji su šaputali da je zaljubljena, a da im on i nije padao na pamet, sestre su joj prebacivale da se sigurno zaljubila jer je dobijala jedinice i dvojke iz matematike. Jednu je čak više i počupala za kosu, izbio je haos u kući...Majka se trudila da shvati šta je najmlađem detetu, što je tako odudaralo, ali je gajila i sažaljenje, pa je postajala sve nežnija prema Majdi.
Lepa je bila ta jesen i zima. Viđala je Davora, popravila ocene u školi uz pomoć Teodore, roditelji zadovoljni, sestre ljubomorne.
Bilo je tu i njegovih osmeha, pogleda slatkih... Samo je Teodora znala da je Majda jednom priliku snimila na kasetu Davora kako priča. Nije znao šta devojčice rade, razgovarao je na telefon, dok je ona stavila praznu kasetu u kasetofon i snimila ga.
" A onda sam ga slušala i slušala pred spavanje. Prava opsesija."
"Dok sam te ja podržavao, i patio pre tebe, jer sam znao šta se sprema." - reče anđeo i privuče Majdu u zagrljaj.
" Znao si kakvo proleće dolazi. I kakva tuga u meni će nastati. Otišao je jednog aprilskog dana da poseti roditelje i nije se više vratio. Izbegao je u inostranstvo. A meni je ostala samo kaseta i sećanje. I da slušam o strahotama rata pune četiri godine."
" A molitve za njega? Znala si da nije u ratu, ali si se molila za njega, neprestano. I tvoj jastuk je danonoćno bio mokar. Za tvoju tugu znali smo Teodora i ja."
" I onda sam dala sebi obećanje: jednog dana ću ga naći.
Stigao je i maj, moj četrnaesti rođendan, kada mi je drugarica rekla da ne mogu da uspostave vezu sa njima. A za mene je Austrija bila kao duga planeta.
Taj rođendan bio mi je najtužniji u životu. Znaš kako proleće miriše, ne zna se šta je lepše, šta mirisnije, šta čarobnije. U meni tuga, u celom društvu žalost i propast. Smetalo mi je što su sve vrednosti potonule, nisam uspela da se prilagodim. Bila sam povučena, nervozna, buntovna...
Počeli su da propadaju naši porodični poslovi, roditelji su prodavali deo po deo, jer su se odjednom pojavili neki novi bogataši. Kupili smo kuću i dvorište u blizini grada i otvorili poljoprivrednu apoteku. Tako smo živeli mirno i skromno, sestre i ja upisale smo srednju školu. Sa svojim ocenama mogla sam samo uskočiti tamo gde su većina drugarica otišle, u ekonomski smer, a nisam to podnosila. Sestre su upisale jedna za frizera druga medicinu. Uvek, baš uvek bile su srećnije od mene. Ipak, bili smo srećna porodica. Roditelji su više imali vremena za nas kada su bili manje zaposleni. Kroz teška vremena smo prolazili sa razumevanjem, bitno je bilo da imamo za osnovno. Devedesete su bile prestrašne godine.
Sećam se, u mom razredu , samo jedna devojka imala je malo više novca za odevanje i hranu, pa je prosto osećala neugodnost zbog toga. Jedva smo imali da kupimo pogačice za užinu, nosili smo jeftine farmerice, kopije patika, dok su deca novih bogataša menjala markiranu obuću i odeću. Srbija je bila tamnica i mi nismo znali šta će od nas da bude."
" A Teodora ti ostala na selu, pa u Beograd". - nastavi anđeo tužnu priču i mahnu rukom da se ekran zabeli. Trenutno nije bilo potrebe za filmom.
"Tako je...I to me mnogo pogodilo. Jedino što me vezivalo za moju ljubav jeste ona. Odselili su se i nas dve smo se sve manje čule. Jeste mi par puta rekla da joj se javila tetka i da je Davor tamo završio fakultet. Bilo mi je drago zbog njega. A ja, ja sam bila već starija tinejđžerka, već devojka, počela se zaljubljivati, izlaziti, upoznavati momke...
On je ostao u meni kao lepo i tužno sećanje, kao deo detinjstva.
Kao nešto o čemu se pričati ne sme. I onu kasetu je kasetofon zgužvao...Više mu ni glas nisam čula, ali odzvanjao je u meni svaki put kada ga se setim.
" I onda je došao taj novembarski dan."
"Jeste. Treći razred srednje škole...Razredna ulazi na čas i govori kako je prekinut rat, tamo preko Drine. Meni sedamnaest godina, i setih se prvo samo jedne osobe, ali i jednog obećanja datog sebi. I postideh se. Smešno, gde bih ga tražila i ako se vrati? Postidela sam se svoje ljubavi dok me je progonilo pitanje, gde je, šta radi, kako sada izgleda i hoće li se vratiti? "
Nastaviće se....
Stigao je i maj, moj četrnaesti rođendan, kada mi je drugarica rekla da ne mogu da uspostave vezu sa njima. A za mene je Austrija bila kao duga planeta.
Taj rođendan bio mi je najtužniji u životu. Znaš kako proleće miriše, ne zna se šta je lepše, šta mirisnije, šta čarobnije. U meni tuga, u celom društvu žalost i propast. Smetalo mi je što su sve vrednosti potonule, nisam uspela da se prilagodim. Bila sam povučena, nervozna, buntovna...
Počeli su da propadaju naši porodični poslovi, roditelji su prodavali deo po deo, jer su se odjednom pojavili neki novi bogataši. Kupili smo kuću i dvorište u blizini grada i otvorili poljoprivrednu apoteku. Tako smo živeli mirno i skromno, sestre i ja upisale smo srednju školu. Sa svojim ocenama mogla sam samo uskočiti tamo gde su većina drugarica otišle, u ekonomski smer, a nisam to podnosila. Sestre su upisale jedna za frizera druga medicinu. Uvek, baš uvek bile su srećnije od mene. Ipak, bili smo srećna porodica. Roditelji su više imali vremena za nas kada su bili manje zaposleni. Kroz teška vremena smo prolazili sa razumevanjem, bitno je bilo da imamo za osnovno. Devedesete su bile prestrašne godine.
Sećam se, u mom razredu , samo jedna devojka imala je malo više novca za odevanje i hranu, pa je prosto osećala neugodnost zbog toga. Jedva smo imali da kupimo pogačice za užinu, nosili smo jeftine farmerice, kopije patika, dok su deca novih bogataša menjala markiranu obuću i odeću. Srbija je bila tamnica i mi nismo znali šta će od nas da bude."
" A Teodora ti ostala na selu, pa u Beograd". - nastavi anđeo tužnu priču i mahnu rukom da se ekran zabeli. Trenutno nije bilo potrebe za filmom.
"Tako je...I to me mnogo pogodilo. Jedino što me vezivalo za moju ljubav jeste ona. Odselili su se i nas dve smo se sve manje čule. Jeste mi par puta rekla da joj se javila tetka i da je Davor tamo završio fakultet. Bilo mi je drago zbog njega. A ja, ja sam bila već starija tinejđžerka, već devojka, počela se zaljubljivati, izlaziti, upoznavati momke...
On je ostao u meni kao lepo i tužno sećanje, kao deo detinjstva.
Kao nešto o čemu se pričati ne sme. I onu kasetu je kasetofon zgužvao...Više mu ni glas nisam čula, ali odzvanjao je u meni svaki put kada ga se setim.
" I onda je došao taj novembarski dan."
"Jeste. Treći razred srednje škole...Razredna ulazi na čas i govori kako je prekinut rat, tamo preko Drine. Meni sedamnaest godina, i setih se prvo samo jedne osobe, ali i jednog obećanja datog sebi. I postideh se. Smešno, gde bih ga tražila i ako se vrati? Postidela sam se svoje ljubavi dok me je progonilo pitanje, gde je, šta radi, kako sada izgleda i hoće li se vratiti? "
Nastaviće se....
Коментари
Постави коментар